Na početku svoje knjige o političkoj ekonomiji Jugoslavije, Susan Woodward sa određenom dozom nostalgije zapisuje da «nitko tko je proučavao Jugoslaviju nije pobjegao čari njezine gostoljubivosti i beskrajne kompleksnosti; nitko ne može pobjeći bolnom osjećaju gubitka zbog tragične smrti.» (Woodward, 1995, xvi) No premda Jugoslavije nema već skoro trideset godina ona se neprestano vraća. Vraća se u raznim formama. Prije svega u formi svojeg kraja: u posljedicama brutalnih i besmislenih ratova za njezino nasljeđe. Taj mučni nacionalistički teret 1990-ih danas predstavlja ideološki legitimitet svih političkih sustava nastalih razbijanjem jugoslavenske države. Trijumf nacionalizma također dominira i razumijevanjem njezine cjelokupne prošlosti pa je Jugoslavija odjednom svedena na tamnicu naroda ili zločinački totalitarni režim. No Jugoslavija se vraća i kao kulturno-nostalgično sjećanje na bolji socijalni standard. Najmanje se vraća tamo gdje je najviše potrebno, kroz svoj početak: široko narodno zajedništvo protiv nadmoćnijeg fašističkog okupatora i njegovih pomagača.
