Autorka: Nađa Bobičić

Istorija Međunarodnog dana žena vezuje se za ženski radnički pokret, koji je ovaj praznik ustanovio na Drugoj međunarodnoj konferenciji socijalistkinja, održanoj pred Međunarodni kongres socijalista 1910. godine u Kopenhagenu. Na inicijativu njemačkih socijalistkinja, predvođenih Klarom Cetkin i Kete Dunker, usvojen je predlog za osnivanje praznika koji bi bio pandan Prvom maju. Kako nekih desetak godina kasnije to objašnjava Aleksandra Kolontaj, predlog je osmišljen po ugledu na velike proteste povodom nacionalnog Dana žena koji su godinu ranije organizovale socijalistkinje iz SAD. U sažetom objašnjenju sa kongresa ističe se nužnost da se zahtjevi za punom političkom jednakošću žena uključuju u prvomajske zahtjeve. Dodatno, navodi se kako je potrebno u saradnji sa klasno osviješćenim političkim i sindikalnim organizacijama osnivanje Dana žena, koji bi se u tom kontekstu primarno bavio agitovanjem za opšte pravo glasa žena, i to u skladu sa socijalističkim pristupom ženskom pitanju. Posebno se ističe kako je važno da okupljanje ima internacionalni karakter i da se njegovoj organizaciji posveti pažnja.
 
Zanimljivo je kako deceniju kasnije Kolontaj obrazlaže dotadašnja postignuća Dana žena u Evropi i Sjevernoj Americi, iako još nisu bili usvojeni zahtjevi radnica u tadašnjim građanskim parlamentima. Ona primjećuje kako je ovaj dan imao veliki značaj za političko angažovanje radnica, kako se i najkonzervativnije od njih kada vide demonstracije, sastanke, propagandne materijale priključe slavljenju svog dana. Poslije svakog obilježavanja Međunarodnog dana radnih žena, zaključuje ona, još više žena se priključilo socijalističkim partijama i sindikatima, a organizacija i politička osviješćenost su se razvile. Osim tog postignuća, Dan žena jačao je i međunarodnu radničku solidarnost, dodaje Aleksandra Kolontaj.
 
Među 887 delegatkinja i delegata prisutnih na kongresu u Kopenhagenu avgusta 1910, troje ih je bilo iz Srbije, između ostalih i Dimitrije Tucović. Te je godine osnovan i Sekretarijat žena socijaldemokrata, koji je 1. oktobra pokrenuo svoj list Jednakost.[1] Već sljedećeg marta po prvi put je u Evropi organizovano obilježavanje Međunarodnog dana žena, a kod nas je ovaj praznik obilježen u Jednakosti. Tri godine kasnije (1914), ispostaviće se neposredno pred početak Prvog svjetskog rata, u Beogradu je proslavljen Osmi mart. Uz organizaciju sekretarijata okupio se veći broj radnica na večernjoj priredbi. Tada su po prvi put Osmi mart proslavile i žene Bosne i Hercegovine u Sarajevu, kada se vrlo uspješna proslava pretvorila u protestni zbor žena. One su pročitale pozdravno pismo Klare Cetkin u ime Međunarodne organizacije žena socijaldemokrata, kako na osnovu tadašnje štampe bilježi Jovanka Kecman u svojoj i do sada najpotpunijoj studiji o učešću žena u međuratnom radničkom pokretu u Jugoslaviji, Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 1918–1941.
 
Osmi mart u međuratnom periodu

U ovoj studiji čitamo o tome kako je međuratni period u Jugoslaviji obilježen sve masovnijim političkim angažovanjem radnica. Samo neki od podataka, koji iz ove perspektive djeluju fascinantno, jesu da se u Sarajevu 1918. godine okupilo dvije hiljade žena svih zanimanja i vjeroispovijesti, te da se o tom događaju izvještavalo u Lajpciškim narodnim novinama, u ženskoj rubrici koju je uređivala Klara Cetkin. Nakon objavljivanja Obznane i zabrane rada Komunističke partije Jugoslavije zbog njene velike popularnosti i masovne podrške koju je imala u narodu, organizovanje proslava Osmog marta bilo je otežano i manjeg obima, ali je sa kraćim prekidima održavalo kontinuitet, navodi Kecman. Kako piše u ovoj studiji, tokom druge polovine dvadesetih bile su pokrenute inicijative za osnivanje Komisija za rad među ženama u cilju ohrabrivanja većeg učešća radnica u sindikalnim i borbenim organizacijama. U Zagrebu je tako 1928. godine Mjesni komitet sa Josipom Brozom na čelu dao punu podršku radu među ženama i izdao letak povodom 8. marta «Drugarice radnice!» Već od tada, preko ratnih godina, pa do kraja života Tito je bio dosljedan u svojoj podršci ženskom organizovanju. Tako i u intervjuu iz 1977. sa Darijom Janeković za Vjesnik nedvosmisleno kritikuje nedostatak žena na rukovodećim pozicijama, slabije ulaganje u izgradnju vrtića, i uopšte konzervativizam partije prema ženama (intervju je objavljen i u časopisu Žena, god. 1977, br. 5). Čak i ako se uzme u obzir da je njegov intervju rađen u političke svrhe, i dalje se ne može poreći da je eksplicitna politika za koju se zalagao uvijek računala na potpuno učešće žena u radničkom pokretu i društvu.
 
Od tog perioda do sredine tridesetih uglavnom se obilježavanje Osmog marta svodilo na partijske proglase i teze o radu među ženama, te agitaciju na demonstracijama za povećanje nadnica i jednaku platu za isti rad, jer je režim bio izuzetno represivan i nasilno je gušio štrajkove i pobune. Kako navodi Kecman, značajnije pripreme za obilježavanje Osmog marta počele su 1935, ali je bilo potrebno nekoliko godina da marševi postanu brojniji širom tadašnje Jugoslavije. Već trideset osme i devete marševi su organizovani od Skoplja do Ljubljane, a kao posebno borbene se ističu proslave u Crnoj Gori, gdje su 1939. održane masovne demonstracije protiv rata i fašizma. U isto to vrijeme uspješno je organizovana proslava u Zagrebu, kada se na skupštini okupilo oko hiljadu i po žena. Dan žena se obilježavao i 1941. godine, maltene do pred sam rat, ali kako autorka studije primjećuje, proslave često nisu bile masovne, iz razloga nekad i nedovoljnog rada Komunističke partije Jugoslavije, potom manjeg učešća žena u sindikatima, i konačno, zbog policijske represije.
 
Na osnovu svih podataka koje je Kecman prikupila mogu se uočiti šire tendencije. Tako je u početnim godinama obilježavanja ovog praznika fokus bio na temama kao što su mir i nestašice hrane, zahtjevi za ženskim pravom glasa, a potom se fokus pomjerio na uključivanje žena u sindikalne pokrete. Na samom kraju ovog perioda ponovo se vratila tema mira. Naravno, sve ove teme, koje su bile vezane za promjene konteksta, bile su uvezane uz borbu sa poboljšanje radnih prava, kao vezivne niti pristupa tzv. ženskom pitanju unutar radničkog pokreta onoga vremena.
 
Narodnooslobodilačka borba i proslava Osmog marta

I u toku rata, u najtežim uslovima nastavljeno je sa obilježavanjem Međunarodnog dana žena, o čemu se nalaze raštrkani podaci širom korpusa knjiga koji se bavio učešćem žena u NOB, koje su objavljivane po republikama SFRJ. Tako u knjizi Žene Hrvatske u Naroodnooslobodilačkoj borbi: knjiga prva saznajemo o mnogobrojnim preprekama sa kojima su se žene u NOB suočavale, između ostalog, i kako bi štampale svoje listove. Kroz kratku crticu čitamo o štampanju prvog ženskog lista na slobodnoj teritoriji Žena u borbi, koji je izdavao okružni odbor Antifašističkog fronta žena (AFŽ) za Liku i u čijoj redakciji su bile Kata Pejnović, Jela Bićanić, dr Slava Očo i Marija Šoljan, čiji je prvi broj trebalo da izađe upravo 8. marta 1942. Papira je bilo malo, štamparska mašina stara, pride su i Talijani napadali, što je usporilo štampu za dva dana. Na kraju, uspjelo se odštampati 120 primjeraka. Svaki naredni broj je bio štampan u sve više primjeraka, a na kraju se prešao i tiraž od 1000 komada.
Iz korespondencija među odborima AFŽ-a saznajemo o razmjeni članaka i tekstova za izdanja povodom Osmog marta, o smjernicama koje Inicijalni odbor AFŽ Hrvatske šalje okružnim odborima u sklopu priprema za proslavu Osmog marta, te odgovorima tih odbora. Između ostalog, jedan piše kako će se pridružiti proslavi «ako ne bude ofanziva u to vrijeme». U ovu je publikaciju uključeno i predavanje Kate Pejnović i Jele Ćuk povodom proslave Osmog marta 1943. u Lici. One u nekoliko teza navode šta su očekivanja žena od ove borbe: 1) puna politička sloboda kao temelj ravnopravnosti i potpune slobode žena; 2) puna ekonomska i socijalna prava; 3) pravo na učenje i obrazovanje; 4) bolji zdravstveni položaj, na koji se, kako kažu, «do sada malo ili nikako nije pazilo» (isto, 239–240).
 
U publikaciji Žene Crne Gore u revolucionarnom pokretu 1919–1945 takođe se nalaze podaci o radu mjesnih odbora i redovnom organizovanju proslava povodom Osmog marta u ratnim uslovima. Tako je 1942. godine organizovana proslava na svim slobodnim teritorijama i izdat referat Žena u borbi za bolji život (str. 150) u kojem se između ostalog izvještava o velikom doprinosu partizanki koje svršavaju «i naše i njihove poslove», odnosno učestvuju kao ravnopravne borkinje u pohodima, pored čega obavljaju rad njege, brige, medicinske i higijenske pomoći. Kaže se i kako masovno učestvuju u diskusijama, kako drže referate, predavanja, političke govore: «Nestale su i nestaju predrasude, pale su i padaju reakcionarna shvatanja o tome da žena mora da šuti kad ljudi razgovaraju, stvoren je i stvara se drugarski odnos između ljudi i žena... Zar nemamo pravo da u tom vidimo početak masovnog stupanja žena u društveni, politički i kulturni život» (isto, 160).
 
Osmi mart u socijalističkoj Jugoslaviji

U periodu neposredno nakon završetka rata AFŽ je nastavio da organizuje proslave Osmog marta, koje su sada postale dio zvanične politike. Podaci o tim proslavama nalaze se u arhivama ove organizacije, od kojih su neke i digitalizovane u okviru stranica kao što su Arhiv antifašističke borbe žena Bosne i Hercegovine i Jugoslavije (organizacija Crvena) ili Muzeja žena Crne Gore (organizacija Nova). Period nakon toga još je manje istražen, što predstavlja veliki zadatak za buduća istraživanja, prije svega u određivanju metodologije – da li je dovoljno istraživati samo opšta glasila iz onog perioda, ili zvanične publikacije državnih organizacija koje su naslijedile AFŽ, poput Konferencije za društvenu aktivnost žena, ili kombinovati arhivsko sa istraživanjem sjećanja žena koje su živjele u SFRJ.
 
Za potrebe ovog teksta, koji se zadržava tek na skici istorije prije svega komunističkog obilježavanja Osmog marta u Jugoslaviji, zanimljivo je pomenuti još i publikaciju koju je 1974. napisala Nada Cazi Društveni položaj žene (Kako slaviti naše praznike: 8. mart – međunarodni dan žena). U prvom djelu knjige se objašnjava klasičnomarksistički pristup ženskom pitanju (sve citate umetnute između poglavlja potpisuju muški klasici – Marks, Engels, Lenjin i Tito), te opisuje istorija ženskog učešća u socijalističkoj borbi i izgradnji. Potom, drugi dio publikacije se posvećuje opisu položaja žena u tadašnjoj SFRJ. U nekoliko stranica zaključka Cazi odgovara na pitanje iz nadnaslova Kako slaviti 8. mart: «8. mart međunarodni je dan žena i pripada Revoluciji. Nitko nema prava da načinom na koji ga proslavlja, taj dan pretvara u lakrdiju, da ga prisvaja za svoja malograđanska iživljavanja koja nemaju nikakvu vezu s revolucionarnim smislom tog datuma, niti da mu daje značenje koje 8. mart ne može dobiti» (str. 114–115).
 
Od sredine sedamdesetih počinju se javljati i novi feministički glasovi koji na sebe preuzimaju ponovno preosmišljavanje borbe za žensku emancipaciju. Među njima postoji nekoliko struja, od kojih većina ipak prekida kontinuitet komunističke tradicije, i zamjenjuje je najrazličitijim teorijskim i ideološkim pozicijama od tada dominantnog i progresivnog postmodernizma, preko građansko-liberalnih.
 
Osmi mart nakon sloma socijalističke Jugoslavije

U toku osamdesetih i devedesetih se tako i karakter obilježavanja Osmog marta mijenja, a tokom rata dominantno je bio vezivan uz pacifistički pokret. O praksama organizovanja Osmog marta u periodu tokom prethodne tri decenije najviše se može saznati iz arhiva organizacije Žena u crnom, koja je kontinuirano organizovala obilježavanje Osmog marta, kao i iz osmomartovskih mapa koje već trinaest godina publikuje Rekonstrukcija Ženski fond. U prvoj deceniji 21. vijeka, kako to u svom pregledu iz 2011. u publikaciji Osmi mart: istorija jednog 'praznika' primjećuju Adriana Zaharijević i Katarina Lončarević, ponovo se kao važne teme pojavljuju i kritika «eksploatacije ženskog rada, neoliberalne ekonomije, diskriminacije žena prilikom zapošljavanja i na radnom mestu, i feminizacije siromaštva» (str. 9).
 
U prethodnih desetak godina, sa sve jasnijim zaokretom regionalnih feminističkih pokreta ulijevo postajemo svjesnije svih onih djelova istorije koji nam nedostaju i nužnosti da se prisjetimo kontinuiteta revolucionarnog predznaka Osmog marta. Na tom tragu su između ostalih bile i tribine poput one koja je 2013. održana u Zagrebu «Osmi mart i važnost feminističke borbe za socioekonomsku jednakost danas» (u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju), kao i kraćih tekstova poput onih koje su pisale Ankica Čakardić «Prvi Međunarodni dan žena i ženske revolucije», Vida Knežević «Kako slaviti naše praznike: Osmi mart i istorijska borba žena», Minja Bujaković «Aleksandra Kolontaj i Međunarodni dan žena: kratak vodič kroz istoriju Osmog marta u međuratnoj Rusiji» i drugi.
 
Perspektiva Osmog marta

Ovaj tekst mali je prilog tom pogledu unazad u budućnost, na 111 godina dugu revolucionarnu istoriju Osmog marta u Jugoslaviji. Ta perspektiva nam je neophodna i u trenutnom neoliberalnom kontekstu, u nezaustavljivo dolazećim novim fašizmima. Zato želimo da učimo o prošlim borbama, da ih kritički analiziramo, da ih istrgnemo iz zaborava i da saosjećamo sa patnjom. Učimo i iz upornosti i snage sa kojom su komunistkinje usred represivnog režima šestojanuarske diktature, usred Drugog svjetskog rata, na ruševinama nakon rata, uprkos svemu organizovale proslave Osmog marta, štampale letke i časopise, izlazile na ulice i bojna polja, izgradile zemlju ispočetka.
 
Međunarodni dan žena nije slučajno nastao u kontekstu radničkog pokreta. Naprotiv, on je nastao u kontekstu borbi za žensko pravo glasa za sve žene nezavisno od klase, i za bolja radna prava, za sve radne ljude nezavisno od roda. Samo jedan doista revolucionarni pokret – koji je računao na to da se jedino sistemskom promjenom može omogućiti pravedniji svijet – mogao je stvoriti dovoljno široku platformu za emancipaciju radnica, koje su čak i u odnosu na radnike bile u nepovoljnijoj poziciji.
 
Zato Osmi mart danas, ako će doista da opravda svoje revolucionarno nasljeđe, radikalno i uporno treba da zahtijeva sistemsko prevazilaženje kapitalizma. Što znači da jednakom mjerom treba da se suprotstavlja klasnoj, rodnoj, rasnoj, generacijskoj, geografskoj i ostalim nejednakostima koje dominantni sistem generiše, te da se, kao već stotinu, deset i jednu godinu, bori za radna prava, za mir, za blagostanje, za ravnopravnost svih!