Svatko tko se dovoljno potrudi, može uspjeti u životu: godišnji odmor u inozemstvu, vlastiti stan, prostran obiteljski automobil. Kada su zamišljali svoju budućnost, mnogi ljudi u zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi na umu su imali upravo to socijaldemokratsko obećanje društvenog uspona. No danas malo tko još vjeruje u priču o liftu koji će prema vrhu povesti sve koji ulože malo truda. Borba za uspon već godinama postaje sve zahtjevnija, dok istovremeno sve većem broju ljudi prijeti društveni pad.[1] Veliki dijelovi baby-boom generacije, dakle onih koji su rođeni približno između 1955. i 1965., još su mogli biti koliko-toliko sigurni da će se društveno uspeti ili barem zadržati socijalnu poziciju svojih roditelja. No danas i njima, kao stalni pratitelj, za vratom sjedi strah da će otklizati prema dnu. Deviza danas glasi: brani svoj položaj – pod svaku cijenu. Kapitalizam se tako za sve veći broj ljudi ispostavlja kao noćna mora.

Autor: Sebastian Friedrich | S njemačkog preveo: Stipe Ćurković

Desne retro-priče i neoliberalno obećanje

Preostale su dvije društvene pripovijesti. Jedna dolazi s desnice i jednostavna je koliko i djelotvorna: prije je svijet još bio u redu, svi su imali posao, migranti su još uvijek bili samo gosti, a rodne uloge su bile jasno podijeljene. Ta pripovijest je danas u usponu. Bilo da je riječ o Donaldu Trumpu u SAD-u, Heinz-Christianu Stracheu u Austriji, Marine Le Pen u Francuskoj ili Björnu Höckeu u Njemačkoj: desničari se predstavljaju kao oni koji se brinu, postavljaju socijalno pitanje – i na njega daju nacionalistički odgovor. Sukob između gore i dolje pretvaraju u sukob između unutra i vani. Desničari svoju u suštini kapitalu naklonjenu ekonomsku i socijalnu politiku spajaju sa simboličkim ustupcima radnicama i radnicima. Ali samo domaćim.

Pandan retro-pripovijesti prakonzervativaca, desničara i fundamentalista bajka je o kapitalizmu bez diskriminacije, koju pripovijedaju ekonomski liberali, modernizirani konzervativci, neoliberalizirani socijaldemokrati i, naročito, lijevoliberalni kozmopoliti. Ta pripovijest o kozmopolitski otvorenom neoliberalizmu obećava svima koji su spremni uložiti nešto truda društveni uspon i sreću, neovisno o spolu, seksualnoj orijentaciji i porijeklu.

Ta priča podsjeća na socijaldemokratsko obećanje o kapitalizmu sa socijalnom sigurnosnom mrežom. Društvenopolitički, taj kozmopolitski neoliberalizam je koliko-toliko progresivan, ali na planu ekonomske i socijalne politike uzdaje se u konkurenciju i individualnu spremnost na angažman. Jednakost šansi kroz obrazovanje središte je njegova političkog svijeta. Crveno-zelena koalicija u Njemačkoj između 1998. i 2005. bila je idealni izraz obećanja tog kozmopolitskog neoliberalizma. Gerhard Schröder i kompanjoni kombinirali su reformu zakona o državljanstvu, naglasak na obrazovanju i uvođenje životnog partnerstva s politikom u interesu kapitala: radikalna razgradnja socijalne države išla je ruku pod ruku sa smanjenjem najviše porezne stope s 53 na 42 posto. I Bill i Hillary Clinton, Tony Blair, Emmanuel Macron i Angela Merkel predstavnici su te varijante neoliberalizma. No pripovijest o tržišnoj ekonomiji bez diskriminacije već je i stoga laž što kapitalizam uvijek iznova iskorištava ili stvara razlike kako bi klasu radnica i radnika fragmentirao i njene pripadnice i pripadnike okrenuo jedne protiv drugih.[2]

Društvena ljevica tako je uhvaćena između tjeskobne sadašnjosti najakutnijih obrambenih borbi i navodne alternative desnice. Ljevičarima nedostaje vlastita pripovijest koja bi se nadovezivala na svakodnevicu velikog broja ljudi i omogućila kolektivno sjećanje i viziju budućnosti. Još gore, čini se da je sva nada ugušena nekom vrstom lijevog distopizma: u Europi i SAD-u desnica je snažna kao što to još od Drugog svjetskog rata nije bila, nejednakost kontinuirano raste, klimatske promjene se kreću prema katastrofi, a posvuda svjedočimo ratovima i protjerivanjima, bez izgleda za poboljšanje. Međutim, perspektiva koja kaže da sve postaje sve gore nema mobilizirajući učinak. Upravo suprotno: kada nema izgleda za poboljšanje, ljudi su skloni braniti ono malo što im je još preostalo. Svakodnevni razum zna: u tako kompliciranom i lošem svijetu nešto poboljšati mogu zapravo samo još u „malom“, „ovdje i sada“. Za san o drugačijem svijetu tu više nema mjesta. Socijalizam, ili ono što mu je slično ali nastupa pod drugim imenom, čak se i mnogim ljevičarima više ne čini stvarnom alternativom postojećem. Čini se da malo tko još može zamisliti da bi se organizaciju rada, raspodjelu dobara i ulogu vlasništva dalo oblikovati i na fundamentalno drugačiji način.
 
Daleko od očiju, daleko od svijesti: klasno društvo

Lijeve alternative kapitalizmu ne uspijevaju doprijeti do svijesti velikog broja ljudi, a u svakodnevici nema prostora za obuhvatnu solidarnost. To je u velikoj mjeri povezano s višestruko postavljenom dijagnozom da su europska i sjevernoamerička ljevica tijekom prethodnih desetljeća klasnoj politici okrenule leđa. Mnogi stariji ljevičari oprostili su se generalno od lijeve politike, a mlađa lijevo orijentirana generacija vrlo se malo bavila klasnom politikom. U Njemačkoj doduše postoji parlamentarna snaga u obliku stranke Die Linke. Jezgru tog političkog branda čini solidarno usmjerena socijalna politika, ali i tu u velikoj mjeri nedostaje klasno-politička praksa.

Pojmovi poput „eksploatacije“, „klase“ – a o „klasnoj borbi“ da i ne govorimo – čak su i unutar lijevih krugova pali u zaborav, ako ne i na loš glas. Nema sumnje, socijalni sastav ljevice u Njemačkoj tu igra određenu ulogu: posebno od 1970-ih naovamo, sve veći broj ljevičara porijeklom je iz „srednje klase“. Djeca radnika uvijek iznova izvještavaju o tome koliko se deplasirano osjećaju u lijevim kontekstima.[3] Istovremeno su organizacije radničkog pokreta – sindikati i socijaldemokracija – najkasnije od 1970-ih i same postale nosivim stupovima tzv. „njemačkog modela“. Vrhovi tih organizacija u većini su se prema borbama Novih društvenih pokreta i Nove ljevice – bilo da se radilo o anti-nuklearnom ili mirovnom pokretu – odnosili neprijateljski.

Pored toga, u državama poput Njemačke postoje dodatni strukturni razlozi koji od 1970-ih otežavaju identificiranje klasa i zauzimanje klasne perspektive. Prijelaz s industrijskog društva na društvo uslužne ekonomije pogodovao je atomizaciji najamnih radnika. Prevladava niska razina političke organiziranosti i oni puno rjeđe kolektivno ulaze u borbu za svoje interese. U SAD-u, Velikoj Britaniji i – nešto prikrivenije i sporije – u Njemačkoj, i desne i lijeve vlade sistematski su slabile sindikate. Svemu tome treba dodati i ideologiju individualizacije, koja sve kolektivno denuncira kao oblik prinude, životnu sreću definira kao privatnu stvar, a na koncu proizvodi usamljenost i izolaciju.

Neki od nas možda i dalje u glavi nose klišej da su radnici isključivo bijeli muškarci koji obavljaju teške fizičke poslove i dane provode u plavom radnom kombinezonu, s kapom na glavi. Kako su čađom zamrljani muškarci na ulicama postali sve rjeđi prizor, tako se počela širiti i glasina da je radnička klasa čudnovato iščeznula. Beskućnika, čistačica, njegovateljica i dostavljača zato se, doduše, moglo vidjeti u sve većem broju, ali oni se nekako nisu uklapali u već definiranu sliku.

Okretanje od klasnog pitanja ima dakle cijeli niz razloga. Među njih spada i koncentriranje „kulturne ljevice“ na nužne ali najčešće jednodimenzionalne borbe protiv rasizma, seksizma i nacionalizma. A dio ljevice je naposljetku – hotimice ili ne – stupio u savez s „kozmopolitskim neoliberalizmom“, nerijetko preko vlastitog socijalnog uspona. Američka filozofkinja Nancy Fraser tu je situaciju u kontekstu SAD-a opisala kao faktički savez između feminizma, antirasizma i LGBTQ aktivizma s frakcijama kapitala na Wall Streetu, u Silicijskoj dolini i u Hollywoodu.[4]

U fokusu društvenih borbi sada sve više stoji individua i socijalni mjehur za koji je veže osjećaj pripadnosti. Dominira shvaćanje politike koje ne polazi od temeljnih ekonomskih stupova društva, nego je „pragmatično“ i – u što je moguće većoj mjeri – „orijentirano prema rješenjima“. Didier Eribon u svojoj knjizi Povratak u Reims kritizira kako se socijalistička ljevica postepeno oprostila od socijalizma: „Došlo je do prave metamorfoze etosa i intelektualnih koordinata. Više se nije govorilo o izrabljivanju i otporu, već o nužnim reformama i preoblikovanju društva. Ne više o klasnim odnosima ili socijalnoj sudbini, već o tolerantnom suživotu i vlastitoj odgovornosti.“[5]
 
Lijevi koordinatni sustav

Doprinosi Nancy Fraser, Eribona i drugih doveli su, posebno od 2016., do polarizirane rasprave unutar njemačke ljevice, u kojoj se suprotstavlja klasnu politiku i društveno-političke slobode, mobilizirajući jedne protiv drugih. No upravo spajanje tih dvaju pozicija temelj je za obuhvatnu lijevu perspektivu – i za stvaranje lijeve pripovijesti.

Diskusija koja se posljednjih godina vodi neposredno se dotiče pitanja o tome što čini jezgru lijeve politike. Najkraću definiciju je vjerojatno dao Karl Marx. Prema vjerojatno najčešće citiranoj polurečenici mladoga Marxa, radi se o tome „da se sruše svi odnosi u kojima je čovjek poniženo, ugnjet[ava]no, napušteno, prezreno biće.“[6]

Drugačije rečeno: koordinate lijeve politike su jednakost i sloboda. Jednakost u ekonomskom smislu, kao jednaka participacija svih u bogatstvu određenog društva, sloboda u smislu slobodnog razvoja; i pritom oba momenta mišljena u odnosu uzajamnog uvjetovanja. Onaj tko taj minimalni konsenzus priznaje, lijevu politiku više ne može dijeliti na „ekonomska“ i „kulturna“ pitanja. Nisu li i beskućnici i oni koji su prekarno uključeni u neoliberalnu proizvodnu maniju, i gejevi i lezbijke u homofobnoj okolini, i žene u patrijarhalno-seksističkim odnosima, i doseljenici u strukturno rasističkom društvu, iako svi na svoj vlastiti, specifičan način, nisu li svi oni – napušteni i prezreni?

Lijeva politika trebala bi usvojiti obje dimenzije – i borbu za slobodu na društvenoj razini i onu za jednakost na ekonomskoj. Ili kao što Nancy Fraser zahtijeva u kontekstu SAD-a: lijeva politika mora odbiti lažnu alternativu između progresivnog neoliberalizma i reakcionarnog populizma. Fraser piše: „A za to patnje žena i crnaca moramo dovesti u odnos s nevoljama koje muče tolike Trumpove glasače. Na taj bi način revitalizirana ljevica mogla postaviti temelj za moćnu novu koaliciju, koja bi za cilj imala izboriti pravdu za sve.“[7]
 
Dvije strane klase

U sklopu rasprava posljednjih godina, sve je veći broj ljevičara istaknuo da je krajnje vrijeme da se na dnevni red vrati socijalno pitanje. No često ostaje nejasno na što se pritom zapravo misli. Pojmovi „socijalno pitanje“ i „socijalna pravda“ danas nisu puno više od verbalnih ljuštura. U društvu ne postoji konsenzus oko toga što bi bilo pravedno, niti oko toga što pojam „socijalno pitanje“ uopće označava. Politički zahtjevi sežu od socijaldemokratske preraspodjele sve do eksproprijacije. Apel da se socijalno pitanje zaposjedne slijeva stoga ne zahvaća dovoljno duboko. Stvari postaju nešto jasnije kada se govori o klasnom pitanju. Tu u fokus ne ulazi samo raspodjela stvorenog bogatstva, već i kapitalistička proizvodnja tog bogatstva, kao i vlasnički odnosi koje zahtijeva. No i dalje je sporno što neku klasu zapravo konstituira. „Klasa“ ima dvije dimenzije: strukturnu i povijesno-kulturnu. Određenje koje polazi od Marxa i Engelsa u suštini pretpostavlja dvije glavne klase: proletarijat i buržoaziju, jednu nasuprot druge, u antagonističkom odnosu.

Klasa buržoazije, čije pripadnike se danas češće naziva poduzetnicima ili poslodavcima, ima vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i crpi profite iz rada onih koje zapošljava. Ujedinjuje je interes da održi uvjete tog procesa gomilanja profita – uvjete za „akumulaciju“. Nasuprot buržoazije stoji klasa radnica i radnika u širokom smislu riječi. Ona ne raspolaže sredstvima za proizvodnju, zbog čega njeni pripadnici moraju stupiti u radni odnos kod predstavnika buržoazije, pri čemu najamni oblik – dakle, ugovor o radu između „poslodavca“ i „posloprimca“ – stvara dojam da kmetovi imaju slobodu izbora. Radničkoj klasi pripadaju i oni pojedinci bez vlasništva koji se (privremeno) ne nalaze u odnosu najamnog rada, primjerice: beskućnici, zatvorenici, nezaposleni, unatoč tome što su se u povijesti radničkog pokreta uvijek iznova javljale tendencije da se od njih razgraniči. Klasa najamnih radnika, koju definira taj odnos eksploatacije, vrlo je raznolika u svojoj pojavnosti: visoko kvalificirani zaposlenici, pomoćni radnici bez kvalifikacija, čistačice, dostavljači… A ta raznolikost prikriva zajedničke interese i otežava njihovu organizaciju.

Međutim, klasa ne nastaje na papiru, ne da se prevesti u matematičke jednadžbe. Klasa se ne temelji samo na sličnoj klasnoj poziciji, nego i na zajedničkim iskustvima, zajedničkom djelovanju, na kulturnoj praksi koja je rasla kroz vrijeme. Klasa prema tome nije samo struktura, nego i odnos.

Proizvodni odnosi uvelike određuju klasno iskustvo, ali iz toga ne proizlazi automatski i djelovanje, pisao je povjesničar Edward P. Thompson. Nasuprot tome, klasa nastaje „kada ljudi na temelju zajedničkog iskustva […] identičnost svojih interesa osjećaju i artikuliraju, i to kako među sobom, tako i u odnosu na druge, čiji se interesi od njihovih razlikuju (i u pravilu su im suprotstavljeni).“[8] Tako tek u zajedničkoj borbi rasute mogućnosti djelovanja postaju klasnim djelovanjem, a time i klasna borba. Prvi cilj klasnog djelovanja je poboljšanje vlastitog položaja – no u perspektivi i samoukidanje, nadilaženje klasa u besklasnom društvu. Takvu klasnu svijest ne smijemo brkati s radničkom samodopadnošću, koja zaziva prošlost, a prešućuje ono što je u nastajanju.[9]

U tom smislu, klasna politika je uvijek „nova“, jer se klasa u svome sastavu – a time i kulturno – neprestano mijenja i obnavlja.
 
Feministički, antirasistički, internacionalistički

Diskusija o usponu desnice i propustima ljevice nije dovela samo do lažne polarizacije jednakosti i slobode. Pogrešno je i suprotstavljanje antirasizma, feminizma i internacionalizma na jednoj, i klasne politike na drugoj strani, jer rasizam, patrijarhalni odnosi i izrabljivanje Globalnog juga fundamentalni su za kompoziciju klase. Umjetna podjela zaklanja pogled na tu realnost.

Žene sa svojom specifičnom pozicijom u društvu ne čine zasebnu klasu: njihove se klasne pozicije za to previše razlikuju. No žene ne posjeduju automatski istu socijalnu poziciju kao muškarci, čak i kada pripadaju istoj klasi. Primjerice, najčešće su žene te čiju radnu snagu u kućanstvu kapital prisvaja bez naknade – kao u modelu muškog breadwinnera u fordizmu: kako bi se povećao višak vrijednosti, reprodukcija robe radne snage prebačena je u privatnu sferu. Kuhanje obroka, odgoj djece, briga o muškarcu koji se umoran vraća s posla, i mnogošto drugo, uglavnom su bile (i još uvijek jesu) obaveze žena. Sve to, sve ono što se odvija iza vrata privatnih domova, u fordizmu je bio preduvjet za najamni rad, a time i dio produžene pokretne trake proizvodnje viška vrijednosti.

Isto vrijedi i danas, iako je figura domaćice, koju je tek kapitalizam stvorio, izgubila na značaju, a reproduktivni rad se u sve većoj mjeri regulira preko tržišta. Tako već godinama ekspandira tržište rada za slabo plaćenu radnu snagu u 24-satnoj kućnoj njezi. U tom sektoru u Njemačkoj su prije svega zaposlene žene – radne migrantice iz južne i istočne Europe. Jer žene su i dalje nadproporcionalno zaposlene u slabije plaćenim „ženskim zanimanjima“ slabog ugleda, velikim dijelom u području njegovateljskog rada. I u slučaju istih kvalifikacija, žene u prosjeku primaju manje plaće od svojih muških kolega. A čak trećina svih žena zaposlena je u atipičnim oblicima rada, dok isto vrijedi samo za svakog desetog muškarca.

I migranti češće završe u prekarnim oblicima rada. Njihov udio u nesigurnim radnim mjestima gotovo je dvostruko veći nego kod Nijemaca. I njih se u prosjeku slabije plaća. Kako ciljana, od strane kapitala forsirana, migracija može stvoriti klasnu frakciju pokazuje primjer „gastarbajtera“ u poslijeratnoj Njemačkoj. Bili su politički i društveno isključeni, a ekonomski lošije pozicionirani i nesigurnije zaposleni od svojih njemačkih kolega. Stvorila se podklasa koja je u suštini imala funkciju rezervne armije rada, koju se, ovisno o ekonomskoj konjunkturi, moglo mobilizirati ili demobilizirati. To „podslojavanje“ radničke klase 1960-ih i 1970-ih u Njemačkoj se sve do danas odražava u klasnoj kompoziciji zemlje.

Pošto je u Njemačkoj socijalno porijeklo od presudne važnosti za socijalni položaj, potomci generacije „gastarbajtera“ i danas češće završe u nezaposlenosti ili u slabije plaćenim profesijama. A oni među njima koji su se uspjeli socijalno uspeti putem samozaposlenosti, sada nerijetko i sami izrabljuju novopridošle radne migrante i migrantice. Kapital i danas iskorištava migraciju kako bi zaoštrio konkurenciju između najamnih radnika i tako intenzivirao eksploataciju: udruge poslodavaca predlažu ukidanje minimalne plaće za izbjeglice, a poduzeća zapošljavaju migrante i migrantice iz drugih EU zemalja – posredstvom agencijskog rada i zakona koji omogućavaju njihovo plaćanje po standardima njihovih zemalja podrijetla – za ekstremno niske plaće.

Dok je utjecaj rodnih odnosa i rasizma u diskusijama oko Nove klasne politike već često postao predmetom analize i sukobljavanja, globalna podjela rada najčešće ostaje potpuno postrani. I za pitanje klasne pozicije važi da živimo u podijeljenom svijetu. Robe koje konzumiramo često se proizvode u državama Globalnog juga. U globaliziranom svijetu proizvodnju i potrošnju dijeli veći jaz nego ikada prije. U zemljama jugoistočne Azije, ali dijelom i u Istočnoj Europi, proizvoditi se može u gorim radnim uvjetima nego u Zapadnoj Europi. Preko niskih proizvodnih troškova i izmještanja potrošnje u druge dijelove zemlje nastaje nešto poput skrivene vrijednosti.[10] Tako u tekstilnoj proizvodnji u Bangladešu radnici, prije svega žene i maloljetnici, rabotaju i do 16 sati na dan, šest dana u tjednu, najčešće za preračunatih 35 eura mjesečno. Robe koje se onda prodaju primjerice u Njemačkoj kapitalu osiguravaju veću profitnu stopu. No, i ovdašnji potrošači imaju koristi od niskih cijena.

Seksizam, rasizam, nacionalizam, nisu dakle samo ideologije za podjelu klase. Lijeva klasna analiza je svjesna da su eksploatacija i opresija nerazmrsivo međusobno isprepletene. Rasizam i seksizam tu imaju ekonomsku funkciju: isključujući diskursi, pripisivanje uloga i relativno obespravljivanje omogućuju da radni migranti i migrantice moraju raditi u mizernim zaposlenjima, za izrazito niske nadnice. Onoga tko je potlačen može se naročito dobro izrabljivati, a ti oblici opresije istovremeno služe tome da izrabljivanje čini nevidljivim.

Liberalne antidiskriminacijske politike tu neće biti od velike pomoći: „Žene se neće osloboditi tako što će stvoriti ženski pokret s bogatom ženskom elitom“, piše američka politologinja Jodi Dean. „Afroamerikanci ne pobjeđuju u antirasističkim borbama zato što je predsjednik crnac. Kada se većinu crnaca, kada se većinu žena, sve više proletarizira, jedini oblik politike koji uspijeva ukloniti te fundamentalne nejednakosti je komunistički.“[11]

Radnička klasa je strukturno rascijepljena rodnim, etničkim i globalnim oprekama. Radnice i radnici diljem svijeta na apstraktnoj razini doduše dijele iste interese, ali što su borbe za njih konkretnije, to snažniji postaju učinci spomenutih klasnih fragmentacija. Ključ za klasnu politiku koja bi bila adekvatna izazovima vremena u kojemu živimo leži u tome da strukturno različite pozicije i opreke ne prekrivamo, nego ih integriramo kao centralno mjesto analize i prakse Nove klasne politike.

Shvaćanje klase koje antirasizam i feminizam ne svodi na površinsku kozmetiku ili drugorazredne partikularne borbe moglo bi biti polazište za novu lijevu pripovijest. Ili to barem naglašava Keeanga-Yamahtta Taylor u svojoj knjizi From #BlackLivesMatter to Black Liberation: „Ako prije svega naglašavamo razlike u oblicima opresije koja pogađa različite skupine, u nekom ćemo trenutku izgubiti razumijevanje za to da nas zajedničko iskustvo podjarmljenosti međusobno i spaja. Ta veza mora biti osnova naše solidarnosti. Ne postoji razlog da marginalizaciju slavimo.“[12]
 
Zajedničke borbe su moguće

Kod Nove klasne politike u suštini se radi o tome da različite lijeve perspektive, koje se često razvijaju izolirane jedne od drugih, spojimo. Naravno, postoje različiti pristupi politici. U okružju stranke Die Linke i Fondacije Rosa Luxemburg se pod natuknicom klasna politika raspravlja o „spajajućoj stranci“, lijevom populizmu i „narodnim snagama“ ('populare Kräfte'). Drugi, držeći distancu od stranke, nadu i angažman usmjeravaju na grassroots organizaciju i samoorganizaciju u gradskim četvrtima. Treći pokušavaju u praksi ispitati kako organizirati borbe na radnom mjestu koje bi nadilazile uobičajene granice.

Pristup Nove klasne politike treba shvatiti kao obuhvatnu strategiju višeg reda. Šansa Nove klasne politike leži u tome da ujedini ljude sasvim različitih identiteta, a da pritom ne ignorira ono što ih međusobno razlikuje. Cilj je sabrati iskustva i pokazati da unatoč rodnim, etničkim i nacionalno-državnim razgraničenjima postoje interesi koji se preklapaju, da su zajedničke borbe moguće. I da mogu biti uspješne.

 
Izvorno objavljeno kao uvodni tekst zbornika: Sebastian Friedrich/ Redaktion analyse & kritik (ur.), Linke Strategien gegen Rechtsruck und Neoliberalismus, (Berlin: Bertz + Fischer, studeni 2018). Prijevod teksta je dofinanciran sredstvima portala Slobodni Filozofski, gdje je izvorno i objavljen.