»ZA RADNIČKA PRAVA! – Transnacionalna solidarnost, zajednička dobra i perspektive organiziranja«, tako je glasio naslov konferencije koju je od 27. do 29. oktobra organizirala beogradska kancelarija Rosa Luxemburg Stiftunga. Konferencija je okupila sindikaliste/ice, članove/ice lijevih organizacija civilnog društva, društvene istraživače/ice i lijeve političke aktiviste/ice iz Evrope, Azije i SAD-a, kako bi raspravljali o radničkim borbama i strategijama u širem kontekstu koncepta »globalnih socijalnih prava« (Global Social Rights). Time je Rosa Luxemburg Stiftung stvorila priliku za razmjenu iskustava radničkog organiziranja u vremenima masovne prekarizacije i fragmentacije radničke klase diljem svijeta. U programu konferencije poseban je naglasak stavljen na prilike i poteškoće u organiziranju neorganiziranih i podorganiziranih radnika/ca, organiziranju kampanja, organiziranju u lokalnim zajednicama te izgradnji internacionalne radničke solidarnosti.

Na samom početku konferencije, dakle 27. oktobra, pred zainteresiranom javnosti u beogradskom Domu sindikata predstavljen je koncept globalnih socijalnih prava (GSR) predavanjem profesora Christopha Scherrera sa Univerziteta u Kasselu. U svojem predavanju, profesor Scherrer ponudio je sažet historijski prikaz dostignuća u razini zaštite prava koje su radnici/ce izborili koristeći ovaj međunarodni pravni okvir za zaštitu radničkih prava, kao i prikaz međunarodnih konvencija koje se odnose na organiziranje radnika/ca. No Scherrer je i podcrtao da danas oko 40% radnika na svjetskom tržištu radi u nehumanim uslovima, usprkos tome što su radnička prava zaštićena međunarodnim konvencijama, bilo Međunarodne organizacije rada (ILO), bilo onima Ujedinjenih nacija. Zbog toga bi temeljem koncepta globalnih socijalnih prava, osnaženog podrškom aktera poput Svjetskog radničkog vijeća (World Workers’ Council), mreže svjetskih sindikalnih federacija, Svjetskog radničkog univerziteta (The Global Labour University), ali i grassroots i istraživačkih organizacija, trebali zagovarati jednak tretman individualnih i kolektivnih prava u međunarodnom zakonodavstvu. Boris Kanzleiter, direktor Centra za internacionalni dijalog i suradnju Rosa Luxemburg Stiftunga, dodao je da bi globalna socijalna prava trebala služiti kao okvir za pronalaženje zajedničkih interesa među različitim, često izoliranim, društvenim borbama. Također je istaknuo važnost izgradnje saveza među raznovrsnim društvenim akterima – kao što su sindikati, studentski i društveni pokreti, kao i feminističke, ekološke i druge progresivne organizacije – da bi se bilo spremno odgovoriti na probleme i pitanja društvene infrastrukture.

Ekonomska strategija »stranih direktnih investicija« (SDI) bila je fokus drugog javnog dešavanja konferencije, onog održanog u Domu sindikata 28. oktobra. Iako nije pripadala užoj temi konferencije, obrađivanje ove teme ponudilo je pregled konteksta u kojem se vode diskusije o organiziranju, uključujući regionalne specifičnosti Jugoistočne Evrope. Ivan Radenković, autor studije o «Stranim direktnim investicijama u Srbiji» i Toni Prug, socioekonomski analitičar iz Hrvatske, govorili su o posljedicama baziranja ekonomije na SDI na Balkan i ostatak evropske periferije. Oba predavača složila su se da SDI nisu razvojni činilac i da zemlje periferije nikada neće dostići BDP zemalja centra, bez obzira na činjenicu da se BDP ne može smatrati realnim pokazateljem bilo razvoja bilo životnog standarda. S druge strane, Stefanie Hürtgen sa Univerziteta u Salzburgu predložila je da se fokus istraživanja i političkih analiza pomjeri sa SDI na globalne lance proizvodnje. Ona je naglasila i to da postoje strukturne heterogenosti unutar granica pojedinih nacionalnih država, bez obzira bile one zemlje centra ili periferije.

Glavni dio konferencijskog programa bio je podijeljen na predavanja, radionice i panel diskusije, a počeo je predavanjem o ekonomskim i ideološkim razlozima krize sindikalizma, koje je održao Florian Wilde (Rosa-Luxemburg-Stiftung, Berlin). Pored mapiranja unutarnjih i vanjskih razloga srozavanja sindikalne moći, Wilde je ponudio i neke protu-strategije: orijentiranje na »social movement unionism« i organiziranje u lokalnim zajednicama, zatim na osporavanje ideologijâ socijalnog partnerstva te, naposljetku, rad na jasniju transnacionalnu radničku suradnju. To se može opisati kao pristup na više razina poticanju obnove sindikata i snage radničkih pokreta. Većina učesnika/ca primijetila je da, uslijed povećane fragmentacije radničke klase, sve više i više radnika/ca završava na radnim mjestima bez ikakvog sindikalnog predstavništva. Zbog toga je predlaganje novih strategija radničkog organiziranja prepoznato kao ključno pitanje. Ipak, također je istaknuto i da je proizvođenje inovativnih organizacijskih taktika i formi jedan od inherentnih razloga postojanja sindikalnog organiziranja, i da u tom smislu nije riječ o novitetu, već da su takve prakse potisnute uslijed pristajanja na samorazumljivost praksi ideologijâ socijalnog partnerstva i socijalnog dijaloga u post-welfare eri. U takvoj realnosti leži razlog zašto je sindikatima teško doći do radnika/ca i održati kontinuitet radničke organiziranosti, pogotovo imajući u vidu povećanu fluktuaciju koja pogađa prekarnu radnu snagu. Referirajući na to, Anannya Bhattacharjee, sindikalistkinja i aktivistkinja Asia Floor Wage Alliancea, naglasila je potrebu za novim modelom sindikalizma. Budući da dolazi sa sjevera Indije, gdje dominira fluktuirajuća migrantska radna snaga, Bhattacharjee je inzistirala na tome da sindikati moraju adresirati širi spektar problema, pri čemu moraju izaći van granica radnog mjesta. U tom smislu, cilj bi trebao biti izgradnja oblika zgusnute moći, koji bi zamijenio postojeći oblik sindikalne moći. Takav, zgusnuti, oblik moći nudi sindikalizam društvenih pokreta bazirajući se na povezivanju tradicionalnih sindikata sa drugim društvenim grupama i progresivnim akterima. Pristup sindikalizmu društvenih pokreta, koji se fokusira i na radna mjesta ali i na širi spektar problema iz radničke svakodnevice, pronalazi svoja uporišta kako u potrebama i resursima lokalne zajednice u kojoj se organizira, tako i u širokom spektru društvenih problema i problema koji se tiču rada, na nacionalnom i regionalnom nivou.

David Condliffe, sindikalni profesionalac najvećeg britanskog sindikata – Unitea, objasnio je da je taj sindikat promijenio svoju organizacijsku formu kako bi mogao uključiti u članstvo one koji formalno nisu u radnom odnosu i/ili su van tržišta rada, primjerice nezaposlene, penzionere te učenike i studente. Taj strateški zaokret pokazao se potpunim pogotkom jer je takav oblik organiziranja mnogo osnažio sindikat. Povećana mobilizacijska moć pokazala se pogotovo u vrijeme kampanje podrške radnicima Sports Directa, od kojih su mnogi bili zaposleni na ugovore bez zagarantiranog radnog vremena, tzv. zero-hour contracts. Jedna od nekoliko akcija poduzetih u okviru te kampanje bilo je prozivanje poslodavca i ukazivanje na kršenje radničkih prava protestima ispred Sports Directovih dućana, što su radili upravo ranije spomenuti Uniteovi aktivisti, budući da radnicima poduzeća takav vid borbe nije dozvoljen. Nakon primjera organizacione transformacije sindikata, čuli smo i primjer u kojemu su sindikati osnivali organizacije civilnog društva, kao što je slučaj s organizacijom Jobs With Justice (JWJ) iz SAD-a, koju je predstavio Sam Nelson. Kao što je Nelson objasnio, JWJ je nastao iz sindikalnog pokreta kao odgovor na restriktivnu legislativu u Washingtonu, koja nije dozvoljavala sindikatima da se uz pitanje uslova rada bave i širim povezanim pitanjima, kao što su utjecaj roda, rase i manjinskog statusa na uslove rada. Važnost uključivanja lokalnih zajednica u radničke borbe vidljiv je bio i na primjeru ITAS-a iz Hrvatske, gdje je aktivna podrška lokalne zajednice bila od velikog značaja za održavanje proizvodnje, ali i za zadržavanje radnih mjesta u procesu preuzimanja vlasništva nad tvornicom od strane samih radnika. Kada je o ITAS-u riječ, zanimljivo je da se lokalna zajednica uključila momenta kad je tvornici zaprijetila privatizacija. Dragutin Varga i Siniša Miličić, radnik ITAS-a i sindikalac, objasnili su da su radnici uspjeli privući lokalnu zajednicu na svoju stranu namećući pitanje posljedica gubitka radnih mjesta za gradić Ivanec, koji je organski povezan s tom tvornicom. Akcije poput blokiranja saobraćaja i okupljanja ljudi da blokiraju ulaze u tvornicu bile su samo početak borbe koja je do danas rezultirala prijenosom vlasničkih udjela u ruke radnika.

Iz navedenih primjera vidjeli smo da lokalne zajednice mogu odigrati važnu ulogu u kampanjama za poboljšanje uslova rada onda kada su radničke zahtjevi izraženi na način da zaokupe pozornost šire javnosti. To je napose važno za radničke/ce u javnom sektoru kada im je potrebna mobilizacija podrške. Primjerice, zahtjev za povećanjem plaća u javnom sektoru mora adresirati pitanja kvalitete i dostupnosti javnih usluga. Kada se artikulacija zahtjeva odvija tim putem, uočljivi su napreci radničkih borbi. Dobri primjeri zaokupljanja pozornosti šire javnosti u kampanjama za bolje uslove rada prikazani su u diskusijama o dvama slučajevima iz Zagreba – borbi radnica/ka u ustanovama predškolskog odgoja za provođenje Državnog pedagoškog standarda (koju je predstavila Iskra Mandarić iz Sindikata obrazovanja, medija i kulture – SOMK ) i borbi protiv privatizacije Imunološkog zavoda (koju je predstavila Ana Vračar iz Baze za radničke inicijativu i demokratizaciju – BRID) – kao i u diskusijama o nekoliko slučajeva borbi bolničkih radnika/ca protiv otpuštanja i za bolje uslove rada (koje su predstavili sindikalni aktivist Win Widisch i Meike Saerbeck iz hamburške Asklepijeve bolnice). Vođenje kampanje usmjereno na interese šire javnosti je važna taktika za zbližavanje raznovrsnih aktera i širenja područja borbe za očuvanje zajedničkih dobara. Uspješan primjer toga je kampanja protiv monetizacije autocesta u Hrvatskoj. Marina Ivandić iz BRID-a i Mijat Stanić iz Nezavisnog cestarskog sindikata predstavili su tu kampanju, kojoj je u osnovi bio proces izgradnje široke koalicije između više sindikata i organizacija civilnog društva. Ta je kampanja uspjela spriječiti davanje autocesta u koncesiju uspjevši prikupiti dovoljan broj potpisa za raspisivanje referenduma o zabrani davanja autocesta u koncesiju. Propagandna osnova kampanje bila je edukacija šire javnosti o ogromnim prednostima autocesta koje su u javnom vlasništvu, a suradnja među sindikatima, udrugama civilnog društva i drugim društvenim akterima koja je tada utemeljena traje do danas.

Ipak, kada govorimo o uspostavljanju koalicija i solidarnosti, ne bismo smjeli o tome misliti samo u okvirima nacionalnih država u kojima živimo. Novi formati međunarodne podjele rada pritom otežavaju razvoj internacionalistički orijentiranih radničkih borbi. Stoga se postavlja pitanje – uzevši u obzir globalno tržišno natjecanje među radnicima i postojeća iskustva gubitka radnih mjesta gubitnika u tom natjecanju – kako možemo postići viši nivo internacionalne solidarnosti i pronaći područja zajedničkih interesa? Većina učesnika/ca konferencije složila se da bi internacionalna solidarnost trebala biti usmjerena na transnacionalno povezivanje koje prati globalne kapitalističke lance proizvodnje, ali je uočeno i to da je preduslov za uspješno transnacionalno povezivanje pronalazak učinkovitih modela organiziranja na lokalnim i nacionalnim nivoima. Clean Clothes Campaign (CCC) dobar je primjer takve prakse. Bettina Mussiolek, CCC-ova koordinatorica za Istočnu i Jugoistočnu Evropu, objasnila je da je CCC zapravo internacionalna koalicija koja se sastoji uglavnom od sindikata i organizacija civilnog društva koje podupiru borbe za bolje uslove rada u industriji odjeće diljem svijeta. Regionalni predstavnici CCC-a – Tomislav Kiš (Novi sindikat, Hrvatska) i Bojana Tamindžija (web-portal Mašina, Srbija) – govorili su o pojedinačnim borbama na terenu i načinima na koje se CCC u tim borbama aktivira. Daljnje primjere transnacionalnog radničkog organiziranja ponudila je Stefanie Kron (Rosa-Luxemburg-Stiftung, Berlin), koja je govorila o radničkim borbama u sektoru logistike. Pored transnacionalnih protesta Amazonovih radnika/ca u Evropi, ukazala je i na postignuća Međunarodne federacije transporta (International Transport Federation, ITF). Naime, ITF je 2013 ispregovarao sporazum sa međunarodnim udruženjima špediterskih kompanija, koji je osigurao, između ostaloga, zagarantiranu minimalnu plaću pomorcima. Kako bi pritisnuo špediterske kompanije da pristanu na sporazum, ITF je organizirao mrežu inspektora koji su radili u najvažnijim lukama svijeta, uz podršku lokalnih lučkih radnika.

Prisutan je bio i stav da bi lijeve organizacije morale igrati veću ulogu u osnaživanju otpora neoliberalnim politikama. Roland Kulke (Rosa-Luxemburg-Stiftung, Brisel) argumentirao je da je kampanja Stop TTIP izvrsna ilustracija za takvu praksu, budući da je riječ o internacionalnom zajedničkom radu mnoštva različitih aktera – od sindikata i općinskih vlasti, do aktivističkih grupa i nevladinih organizacija širom svijeta. Ipak, takve zajedničke akcije nije uvijek lako organizirati, pogotovo s obzirom na već spomenutu međunarodnu konkurenciju radne snage te ponekad i brojne suprotstavljene interese radnika/ca iz različitih zemalja. Referirajući na taj problem, Peter Scherrer iz Evropske konfederacije sindikata (ETUC) spomenuo je da su u procesu dogovora oko zajedničke akcije protiv TTIP-a različiti evropski sindikati zauzimali različite pozicije. Međutim, sindikati nisu jedini akteri sa iskustvom poteškoća u dogovaranju internacionalne podrške i suradnje. Kao što je Goran Lukič (Delavska svetovalnica, Slovenija) istaknuo, brojne nevladine organizacije, napose na Balkanu, nemaju dovoljna znanja o internacionalnoj suradnji u području radničkog organiziranja i nisu dovoljno informirane o međunarodnim konvencijama koje se tiču radnih prava i zaštite koju one pružaju. Da bi nevladine organizacije postale efikasniji alat borbe za radnička prava, one moraju biti sposobne inicirati promjenu, a ne to očekivati isključivo od sindikata. To se može postići zajedničkim naporima nevladinih organizacija i sindikata koji se tiču konkretnih radničkih problema, bilo na lokalnom ili nacionalnom nivou. Dobar primjer za to je CEDRA – Centar za društvena istraživanja iz Slovenije – organizacija koju je predstavio Andraž Mali. Oni zasad prakticiraju zajedničke istraživačko-edukativne aktivnosti sa sindikatima, ali i sa neorganiziranim i podorganiziranim radnicima/cama. CEDRA-in pristup je dvostran – s jedne strane rade s neorganiziranim radnicima/ama s kojima provode individualne intervjue da bi došli do podataka o kompanijama i uslovima rada u njima, a simultano te radnike/ce educiraju o mogućnostima organiziranja. Povrh toga, organiziraju sastanke s radnicima iz drugih kompanija i povezuju radničke/ce sa sindikatima. Druga strana njihovog pristupa je izravni edukativni rad sa sindikalnim povjerenicima manjih sindikata, pri čemu rade s onim povjerenicima koji su voljni da rade na organiziranju, ali im nedostaje znanje o metodama organiziranja kao i šira perspektiva na socio-ekonomski kontekst.

Tokom dvaju dana konferencije postalo je jasno da bez obzira na to što učesnici/e dolaze iz različitih socio-ekonomskih konteksta s različitim prethodnim iskustvima – sindikalisti/ce, aktivisti/ce organizacija civilnog društva, društveni istraživači/ce, aktivisti/ce sa ljevice – svi su uključeni u proces pronalaska načina novog osmišljavanja izgradnje organizacijskih kapaciteta ljevice. Primjetno je bilo snažno uvjerenje da je sindikalizam društvenih pokreta mogući okvir u kojem lijevi akteri mogu pokušati izgradnju novih kapaciteta, kako nacionalno tako i internacionalno. Što se tiče nacionalnog nivoa, izgleda da je fokusiranje borbe u lokalne zajednice i gradove od najveće važnosti. U tom smislu, sindikati i organizacije civilnog društva trebali bi ne samo razvijati dugoročna partnerstva, nego i zajednički se boriti i oko pitanja koja se ne tiču samo uslova rada, nego koja zadiru u širi spektar problema svakodnevnog života. Drugim riječima, kvaliteta i dostupnost javnih usluga i infrastrukture trebala bi biti zajednički nazivnik koji povezuje zaposlene i nezaposlene, organizirane i neorganizirane. Paralelno s tim, internacionalna suradnja trebala bi se intenzivirati i postati konkretnija, a istovremeno pokušati izbjeći prepreke koje postavlja logika konkurencije na svjetskom tržištu. Ovi zadaci nisu laki, ali napuštanje tržišnog modela i predlaganje alternativnih načina proizvodnje ionako je najvažniji zadatak ljevice.

Autor: Miloš Baković Jadžić