12.05.2015.
|
Zagreb, Hrvatska
|
70. godišnjica oslobođenja Zagreba
Kartografija otpora
"Kartografija otpora" istražuje ilegalni Zagreb 41.-45, mreže i organizacije otpora te njihovo utemeljenje u radničkom i partijskom organiziranju tridesetih godina. Istraživanje se fokusira na politički, društveni i vojni kontekst samog Oslobođenja: represivni aparat NDH, vojne akcije oko Zagreba, strukturu i partijsku organizaciju unutar okupiranog grada te široku i razgranatu mrežu otpora organiziranu kroz Narodnu pomoć. Cilj nam je politizirati ovo povijesno iskustvo te otvoriti raspravu o tome što je fašizam danas, a onda i pitanje o mogućnostima antifašističkog organiziranja i pružanju otpora opresiji i ekonomskoj eksploataciji na europskoj periferiji. Pritom nase ne zanima komemoracija, već edukacija o historijatu ovih borbi s onu stranu njihove muzealizacije i kulturalizacije koje vode njihovoj potpunoj depolitizaciji.
Projekt okuplja grupu istraživača/ica, povjesničara/ki, kustosa/ica i aktivista/ica, koji znanja sakupljena tijekom istraživanja prevode u urbani seminar - didaktičku turu po povijesnim lokacijama Zagreba koje je revizionistička politika posve istisnula iz javnog prostora, a prate ga tri javne tribine posvećene ovom povijesnom periodu i problematici suvremenih oblika fašizma.
NEPOKORENI GRAD – ZAGREB U ANTIFAŠISTIČKOJ BORBI 1941-45.
U razgovoru s Brankom Boban i Goranom Hutincem pokušat će so skicirati politička dinamika koja je strukturirala povijesni proces raspada NDH i oslobođenja Jugoslavije od fašizma na primjeru grada Zagreba. Raspad NDH i oslobođenje od fašizma koje je uslijedilo nisu samo nužna posljedica promjena koje su se događale diljem svjetskih ratišta, već su i rezultat političke borbe aktivistkinja i aktivista Narodnooslobodilačkog pokreta. Vodeći računa o specifičnom kontekstu unutar kojeg se ta politička borba u Zagrebu vodila, pokušat ćemo dati i odgovor na pitanje o njezinom karakteru. Ograničenja konteksta i struktura političke akcije sačinjavali su živi politički proces kojeg nazivamo Narodnooslobodilačkom borbom.
NOB I POLITIKA POVIJESTI
SFRJ je rođen iz NOB-a. To je ujedno banalna povijesna istina i jedna od centralnih formula autolegtimacijskih narativa jugoslavenskog socijalističkog projekta. Iskustvo otpora i oružane pobjede nad okupatorskim vojskama, kolaboracionistima, agentima restauracije monarhije, agentima fašističkog i šovinističkog terora, postalo je zalog kohezije države. NOB je bio sveprisutna referenca u političkom i javnom diskursu, obrazovanju i svakodnevici. No diskurs o NOB-u, načini njegove tematizacije i uvjeti njegove recepcije kroz godine su se mijenjali pod utjecajem novih socio-ekonomskih, političkih i kulturnih okolnosti. I nakon raspada SFRJ-a, NOB ostaje relativno važno mjesto u narativima koji prate nastanak i strategije historiografske legitimacije novih nacionalnih država, ali sada pod znakom često agresivnog revizionizma – u rasponu od nacionalističkog osporavanja do recentnijih liberalnih pokušaja odvajanja antifašizma od socijalističkog projekta i revolucije. U razgovoru s Borisom Budenom i Deanom Dudom pokušat ćemo rekonstruirati neke od etapa te putanje, ali i silnice koje su ih oblikovale.
PUNKTOVI OTPORA: ZAGREB 1941-45. - Urbani seminar
.png)
Narativni rukavci “otkopani odozdo” (iz memoarske i arhivske građe), fiksiraju mrežu i tokove otpora tijekom okupacije Zagreba u sljedećim točkama-stanicama: (1) Trg žrtava fašizma, (2) Tvrtkova ulica, (3) Trg kralja Petra Krešimira IV, (4) Ulica Crvenog križa, (5) Trg Bartola Kašića, (6) križanje Derenčinove i Šubićeve (plato ispred INA-e), (7) Kvaternikov trg. Prevođenje arhivskog istraživanja i iščitavanja literature u ne-znanstveni format ture omogućava održavanje sata povijesti in situ, na mjestima odigravanja ključnih događaja mikrohistorije zagrebačkog pokreta otpora. Pritom kulisa izvedbe, živo tkivo gradskog prostora, 70 godina kasnije jasno ocrtava niz transformacija – kako onih prostornih, tako i ideoloških – u odnosu na vrijeme aktivnog djelovanje pozadinskog fronta NOP-a, neizbježno uvodeći u priču suvremeni kontekst. Reafirmacija potisnutog povijesnog iskustva tako postaje alternativa tradicionalnim komemorativnim praksama; ne zanimajući se isključivo ni prvenstveno za individualne priče i velike događaje ona može adekvatnije zahvatiti strukturne karaktiristike NOP-a. Od obrta i dućana koji su služili za razmjenu informacija i materijala, preko ilegalnih radio-stanica i tiskara u privatnim stanovima, do institucija NDH u kojima je NOP imao "svoje ljude", odabrani punktovi ujedno su i odgovor na sve prisutniji revizionizam, kojemu jasno poručuje da u temelju Oslobođenja stoji razgranata mreža stanovnika Zagreba – brojnih radnika, liječnika, studenata i umjetnika, koji nisu oklijevali da se politiziraju i pridruže borbi.
TEROR, OTPOR, OSLOBOĐENJE
Četiri istraživača zaokružuju priču o ratnom Zagrebu, materijalnoj svakodnevici, pokretu otpora, širim vojnim akcijama i pripremi za oslobođenje grada. To da su u veljači 1945. tridesetorica talaca visila zbog sakupljanja “Crvene pomoći” - “zdravstvenog tvoriva, promičbenog tvoriva, živeži” i ostaloga – a sitni prilagači osjećali se “kao u paklu”, to da je broj stanovnika Zagreba mutirao s oko 210 000 ('41.) na oko 500 000 krajem '44. i početkom '45., od čega je 80 tisuća bilo Nijemaca, njemačkih oficira, doušnika i pratećih službi. To da je mjesni komitet zbog opasnosti centriran izvan grada, u Pokupskome, da ustaše vezuju i obilježavaju svakoga koga još nisu, da je mobilizacija potpuna, oskudica opća, a teror efikasan – sve to daje presjek jedne urbane dinamike, ali i mentalnog stanja uoči oslobođenja. Jedan od ciljeva tribine jest i promoviranje spoja aktivista te profesionalnih historičara u tradiciji britanske radical history.