Na skupu “Kriza i alternative – nedelja razgovora o perspektivama za Balkan”, održanom jesenas u Beogradu u organizaciji Zaklade Rosa Luxemburg za Jugoistočnu Evropu, predstavljen je i panel “Bogatstvo i siromaštvo: studija slučaja o socijalnoj polarizaciji u Sloveniji i Makedoniji”, na kojem su te dvije zemlje pokušali usporediti Primož Krašovec iz Slovenije te Zdravko Saveski i Artan Sadiku iz Makedonije. O stanju u Makedoniji razgovarali smo sa Artanom Sadikuom, aktivistom i doktorandom političke filozofije iz Skoplja. Njegov interes vezan je uz marksizam, kritičku teoriju, teoriju kulture, feminizam i radikalne prakse u politici i umjetnosti. Zaposlen je u Institutu društvenih i humanističkih nauka u Skoplju, član je lijevog pokreta Solidarnost i Kulturnog kluba Sindikat.

Razgovor vodio: Srećko Pulig

U Makedoniji 1990-ih nije bilo rata, pa se nekima činilo da će to biti priča o uspjehu tranzicije. No to poodavno više ne izgleda tako?

Uistinu, Makedonija je na početku percipirana kao oaza mira, zato što je iz Jugoslavije izašla bez ijednog ispaljenog metka. No već je 2001. postojao unutrašnji međuetnički konflikt između Makedonca i Albanaca. Grupe pobunjenih Albanaca počele su napadati makedonske snage reda, ne bi li tako osigurale politički kontekst za dobivanje nekih prava unutar Makedonije. Prije te godine postojala je teška zakonska diskriminacija Albanaca, pa je tada na vidjelo izbila kombinacija raznih vrsta krize. Samo deset godina od rasturanja Jugoslavije, privatizirana su gotovo sva poduzeća u zemlji, više od 90 posto njih, a mi smo počeli patiti od teške nezaposlenosti i siromaštva. Stoga je sva ta retorika, pogonjena etničkom i nacionalističkom ideologijom, 2009. godine dovela do konflikta koji je zaključen mirovnim ugovorom, čime je kodificirana etnička podjela unutar sistema. A takav je pristup propisao budućnost paralelizma u zemlji, u etničkom smislu. No u društveno-ekonomskom smislu ništa se bitno nije promijenilo već više od dva desetljeća.

Destrukcija industrije

Kako vidite insistiranje na etničkim podjelama i nacionalizmu, s obzirom na to da su se istodobno s njima odvijale velike privatizacije?

Mislim da ne moramo biti ljubitelji teorija zavjere kako bismo vidjeli – na svjetlo dana izvlači se i sve više dokumenata i transkripata sastanaka! – da je makedonska politička elita na samom početku žurila s izvedbom brze privatizacije, uz ostalo i u strahu da će golema albanska dijaspora pristići izdaleka s novcem i pokupovati poduzeća. Ekonomsku logiku motivirale su nacionalističke tendencije, no to je, samo naoko paradoksalno, uništilo šanse zemlje u budućim decenijama. Privatizacija je izvršena na potpuno kriminalan način, jer u zemlji nije bilo kapitala – Jugoslavija, naime, nije imala privatnika, velikih kapitalista – tako da su firme rasprodavane u bescjenje ljudima bez puno novca. Oni su se domogli vlasništva bez da mogu investirati, isplaćivati nadnice itd., tako da je desetak najvećih proizvodnih sistema u Makedoniji u novim okolnostima odmah postalo zagubarima, gubitašima.

Kroz godine, tvrtke su propadale i dogodila se masovna deindustrijalizacija?

Da, ali ne kao rezultat ekonomske nužnosti, recimo otjecanja kapitala iz jedne zemlje u drugu, što je posljedica potrage za jeftinijom radnom snagom. Tako da ne bih govorio o deindustrijalizaciji, nego o destrukciji industrije u jednoj zemlji.

I strani su investitori uglavnom imali kriminalno porijeklo?

Bilo je takvih primjera. Dođu i investiraju, vlada ih snažno podupre, a za tri godine sve zatvore i odu. Zašto je tome tako? Pa zato što ova zemlja nudi ekstremno jeftinu radnu snagu – riječ je o svojevrsnim kriminalnim dilovima sa stranim investitorima da nitko neće slati financijske inspektore i inspektore rada – tako da im je dana sva sloboda da krše radnička prava i rade štetu u okolišu. Oni nemaju straha od vlasti, a ona misli da će joj se, ako se umiješa, narušiti imidž u međunarodnoj javnosti. Već imamo pojave da radnici u rudnicima rade i preko deset sati dnevno, bez ikakve zaštite na radu, a vlast ne intervenira. Nastaju zone deregulirane slobodne eksploatacije.

Sindikalist iz Slovenije Goran Lukič priča kako se gradovi u Srbiji natječu u svojevrsnom društvenom dampingu, tj. koji će slovenskim firmama pogodnije isporučiti svoje stanovništvo pretvoreno u obespravljenu radnu snagu. Ima li toga i u Makedoniji?

Neki su gradovi u istočnoj Makedoniji, recimo Kočani i Štip, poznati po svojoj tekstilnoj industriji i ondje je stopa nezaposlenosti uistinu mala. No o čemu je riječ? Sada se radi uglavnom o malim šivaćim tvrtkama iz Grčke i Italije, u kojima švelje rade po dvanaest i više sati na dan za nadnicu od stotinjak i manje eura mjesečno. Kraj je i dalje poznat po kvalificiranoj radnoj snazi, preostaloj iz Jugoslavije, kada je tu bila tekstilna industrija, postoji nova zaposlenost, no to ga ne spašava ekstremnog siromaštva i eksploatacije, u kojoj mjesečna nadnica može biti osamdeset eura.

Posvuda nastaje novi najširi sloj stanovništva, onaj zaposlenih a siromašnih?

U Makedoniji postoje dijelovi zemlje o kojima možemo govoriti kao o totalnoj devastaciji, krajevi u kojima uopće nema investiranja u proizvodnju. U zapadnom dijelu, gdje postoji veća albanska koncentracija i njena dijaspora koja donosi novac, pokreću se uglavnom privatni poslovi i u pravilu je riječ o obiteljskim biznisima.

Sve se reže, u tišini

Kakvu politiku spram problema pokretanja proizvodnje i produbljivanja jaza među stanovništvom provodi država? Još se zagovara smanjenje poreza i proporcionalna porezna stopa, tzv. flat tax?

Sadašnja vlada, na vlasti od 2006., dosad je triput provodila poreznu politiku osiguravanja povlaštenog položaja poslodavaca. To sam već rekao za strane investitore, no slično vrijedi i za domaće kompanije. Oslobađanje od što više poreza i doprinosa, sve pod izgovorom da će tako zaposliti više ljudi i razgranati poslovanje. No to se ne događa! Oni su usredotočeni samo na maksimalizaciju profita u kratkom razdoblju. Zato se ne događaju veći pozitivni ishodi u ekonomiji. Proporcionalna porezna stopa samo produbljuje budžetski deficit, proizvodnja stagnira, a samo rastu profiti upletenih. Sve to izaziva krizu državnog proračuna. Državi kronično nedostaje novca za financiranje javnih aktivnosti, a sama čini sve da ekonomija ne bude taj izvor prihoda. I što joj preostaje? Biofizički izvori, odnosno direktno okretanje ionako već iscrpljenom stanovništvu. Čak i ako ste nezaposleni, a dosad ste mogli besplatno koristiti usluge javnog školstva i zdravstva, sada ćete ih morati, barem u polovičnom iznosu, plaćati!

Stezanja i rezovi u ostacima tzv. države blagostanja svuda u EU-u glavna su tema. Je li tako i u makedonskoj javnosti?

Nije. Ovdje, što je najstrašnije, taj diskurs “mjera štednje” i diskusija o njima uopće nisu prisutni! Dugotrajno razaranje društva nitko ni ne percipira. Sve se reže, a taj proces prolazi u tišini.

Govorili ste o tome kako minimalna nadnica donedavno nije bila tema, no to se promijenilo?

Osim što smo posljednja zemlja na Balkanu koja je uvela minimalnu nadnicu, ona koja je sada uvedena manja je od bilo koje igdje, iznosi svega 130 eura. Pogledate li statistiku, ono što se promijenilo u prihodima stanovništva prije i poslije uvođenja minimalca, vidjet ćete da je samo sedam posto zaposlenih od toga imalo koristi. Tako je, gledano izvana, zadovoljen nekakav standard normalnosti, ali on je svojim minimalizmom potpuno obezvrijeđen. Uza sve to, dvije su industrijske grane, među njima i tekstilna industrija, postigle dogovor da se to na njih neće primjenjivati do 2015. godine. Do tada im je ostavljeno da plaćaju radnice koliko hoće, a to ponekad znači 50 eura mjesečno. U 90 posto slučajeva riječ je o ženskom radu.

Što se događa sa zdravstvenim i životnim osiguranjem te socijalnom pomoći? Zašto se tu stalno mijenjaju pravila?

Posljednjih se godina intenzivirala promjena zakonodavstva u sferi socijalne pomoći i povlastica. Broj ljudi na koje se ta problematika odnosi u stalnom je porastu, no promjenom zakonodavstva uvedeno je da se iznos socijalne pomoći smanjuje za 70 posto nakon tri godine korištenja. Za četveročlanu obitelj u kojoj nitko nije zaposlen ta pomoć sada iznosi 60 eura mjesečno, a za tri godine spast će na malo više od deset eura. U socijalnom osiguranju promjene idu u smjeru uvođenja novih osnova po kojima se računaju nečiji prihodi, sve u cilju da ljudi izgube prava. Poznat je slučaj da je u jednom danu 300 skopskih Roma izbrisano s liste onih koji imaju pravo na pomoć jer se bave reciklažnim otpadom, što im se računa kao profitabilna djelatnost.

Štrajk gotovo nemoguć

U nas napadi na siromašne idu u smjeru pritiska da prodaju nekretninu ako su još vlasnici – kao, u EU-u, točnije u Zapadnoj Evropi, nije običaj da toliko ljudi ima vlastite stanove.

I ovdje to čujemo – kao, kako mogu reći da su siromašni, a žive u vlastitim kućama. Ili izražavanje nevjerice u statistiku nezaposlenosti, u stilu da svi nakraju nađu nešto od čega žive. No činjenica je da je standard sada tako nizak da pričamo o fizičkom preživljavanju, potrazi za hranom i skloništem. A to je politici izgleda dovoljna ambicija za većinu stanovništva. Postoje ljudi koji stoje na cesti i čekaju da im netko ponudi nadnicu za dnevni posao, bilo da je riječ o seljenju namještaja, fizičkom radu oko kuće ili nečem sličnom. Jesu li to zaposleni? Imaju li oni stalni izvor prihoda? Naravno da ne, no predrasude postoje. To što smo naslijedili društvo u kojem su gotovo svi imali svoje stanove ili kuće, ne znači da ljudi u njima sada imaju od čega živjeti.

S druge strane, bogati su oslobođeni mnogih drugdje uobičajenih nameta i obaveza?

Da, postoje mnoge porezne olakšice i oslobođenja od nameta. Gledali smo podatke za 2009. godinu. Po njima bi samo jedna osoba s najvišim prihodima, da mora plaćati sve namete i poreze kao i ostali građani, imala 820.000 eura manje. No vlada je uredila da takvi plaćaju dadžbine kao da imaju četiri prosječne plaće, a sve iznad toga je oslobođeno davanja. Time se veliki teret prebacuje na leđa nezaposlenih, koji polako gube i socijalno osiguranje, dok bogati disproporcionalno profitiraju. Analizom proporcionalne porezne stope od desetak posto za sve lako je uvidjeti tko od toga profitira više, a tko manje. Sedamdesetak posto od svih zaposlenih uplaćuje samo malo manje novca no prije posljednjih “reformi”, dok je desetak posto najbogatijih rasterećeno za barem 15 posto.

Kada govorimo o subjektima društvenog i političkog života, važno mjesto zauzima stranački i sindikalni život. Kakva se dinamika stvorila između njih?

Rekao bih prije da je riječ o sraslosti tih struktura nego o nekoj dinamici! Kako god vlast bila sastavljena, ona uvijek kontrolira i sindikate. Postoji jedna snažna federacija, Savez sindikata Makedonije (Sojuz na sindikatite na Makedonija), koji je bio vrlo kooperativan sa svim vlastima i zakonodavnim promjenama koje su uništile radnička prava. U vrijeme posljednje proslave Prvog maja dobili smo priliku protestirati protiv Saveza, jer je on suodgovoran za katastrofalne radne uvjete i zakonodavstvo; stalno se kunu u nastavak politike pregovora s vladom, a to samo znači da će prihvaćati sve što vlada kaže. Sindikalna scena u Makedoniji već je prije desetak godina prihvatila neke doktrinarne dokumente po kojima se neće služiti štrajkovima. I zaista, njima se rijetko i nerado služe. Kada su se već sami sindikati tako razoružali, vlada ne osjeća nikakav značajniji pritisak i slobodno se upušta u antiradničku politiku. Posljednje su promjene zakonodavstva štrajk učinile gotovo nemogućim: uvjeti su stopostotno pooštreni za radnike, a olakšani za poslodavce, koji jedini i krše radna prava. Sve je namješteno u korist poslodavaca. Netko je rekao, i to mi izgleda uvjerljivo, kako je Makedonija još jedna zemlja na Balkanu u kojoj se eksperimentira dokle se može ići u razaranju. To je, uostalom, bio i zaključak panela o radničkim pravima održanom u okviru zagrebačkog Subversive festivala. Makedonija je jedno desetljeće ispred ostalih: ono za što se upravo sada bore radnici u Hrvatskoj ili Srbiji, protiveći se novom radnom zakonodavstvu, makedonskim je oduzeto još prije desetak godina.

U tako katastrofičnoj situaciji, civilno društvo i dalje ima svoje partikularne ciljeve. Sudjeluju li oni uopće u tim radničkim borbama?

Starije organizacije civilnog društva krajnje su skeptične spram novijih organizacija ljevičarske provenijencije. Zbog lokalnih okolnosti i postavljenog konteksta, one su i dalje zabavljene problemima poput tolerancije, multietničnosti, poštovanja različitosti i slično, dok socijalnu problematiku ili potpuno previđaju i zanemaruju ili za nju ne pokazuju interes. Posljednje tri godine, otkako postoje veće mobilizacije oko protesta i radničkih prava, neki dijelovi civilnog društva počinju pokazivati interes, no on je najčešće čisto neoliberalnog tipa. A to znači da trebamo spašavati siromašne tako da ne mijenjamo sistem koji ih pravi takvima.

Postoji li onda spontano i ad hoc organiziranje radničkog stanovništva, mimo opisanog sindikalizma?

Donedavno nije postojala nikakva masovnija socijalna mobilizacija, a ljudi su već više od dva desetljeća napadani kao radnici. Tako je izgrađena kultura individualističkog spašavanja: svatko gleda samo sebe, vlastito radno mjesto i obitelj, bez ikakvog sudjelovanja u širem okruženju. U situaciji kada postoji 30-postotna nezaposlenost, svatko tko je zaposlen smatra se iznimno sretnim zbog same te činjenice. I uglavnom mu ne pada na pamet da se aktivira u bilo kakvim aktivnostima socijalnog revolta i zahtijevanja. Jer iza svakog radnika stoji dvoje-troje ljudi koji ga mogu zamijeniti.

Frustrirajući društveni problemi 

I mi, rubne članice EU-a, imamo rastuću stopu nezaposlenosti, pa i svojevrsni sukob generacija u kojem mladi, zanemarimo li mogućnost ratnog stradanja, nemaju šanse kakve su imali njihovi roditelji…

Ne mislim da je tu riječ o nekom sukobu generacija. Naprosto, stari odlaze u mirovinu, a nova se radna mjesta ne otvaraju. To otvara drugačije, frustrirajuće društvene probleme – mladi ostaju jako ovisni o roditeljskim obiteljima i do tridesetih. Sve to demobilizira politički moral ljudi, posebno mladih. Ako kao mlad čovjek ideš na ulicu i protestiraš protiv loše socijalne situacije, nezaposlenosti itd., prva prepreka na koju ćeš naletjeti bit će počesto tvoji roditelji koji će te tjerati da se baviš važnijim stvarima, tj. vlastitim, neposrednim preživljavanjem.

Sve to stvara nove strukture patrijarhata u obiteljima?

Upravo tako, a proizvode ih novi ekonomski uvjeti, ne neka navodna tradicionalna zaostalost, mentalitet i slično. Riječ je o procesima socijalne nužde, držanja obitelji zajedno iz logike pukog preživljavanja.

Kakva je onda politička perspektiva, naročito ako sve borbe deprivilegiranih ostaju u okvirima nacija-država, kakve nam, svim evropskim “integracijama” usprkos, naturaju kao jedini politički okvir?

Vjerujem, a to često i govorim, da za svaku iole radikalnu i supstancijalnu promjenu na Balkanu najniži zajednički nazivnik mora biti Balkan sam. Jer sve su balkanske zemlje izuzetno malene, Makedonija jedva da ima dva milijuna stanovnika, a onih koje se može mobilizirati za progresivne društvene promjene još je puno manje. Sada Makedonija svoje proizvode izvozi samo na Kosovo, a puno uvozi iz Srbije i drugih zemalja. Bojim se da i za minimalnu promjenu ekonomske politike u pojedinoj zemlji mora postojati barem još jedna referentna zemlja u regiji na koju se možete pozivati. Inače će vas proglasiti bedakom u vlastitoj zemlji, koji otkriva nešto nemoguće. Ako bi postojale koalicije i stranke poput grčke Syrize u tri-četiri balkanske zemlje, pa još na koordiniran način, ljudi bi uočili novu političku referencu, viziju i nov način promišljanja ekonomije. Ako se ekonomska logika promijeni samo u jednoj zemlji, a u drugima ostane ista, osuđeni smo na neuspjeh. Zato moramo surađivati sa zemljama u susjedstvu. Mislim da je to strah s kojim se suočava i Syriza, da će izaći sa svojim programom i možda osvojiti vlast, ali će se onda, pod pritiskom, morati konformirati i tako izgubiti potporu koju sada ima.

Izvor: Novosti, broj 732