Kao i u slučaju ranijih brojeva, temat ovog broja 3k nadovezuje na tematski fokus aktivnosti CRS-a iz prethodnog ciklusa: seminar Nationalism, Populism, and the New Right, održan 18. i 19. studenog 2017. u Zagrebu, i dva predavanja održana 24. studenog. U sklopu dvodnevnog seminara održana ukupno četiri predavanja i dvije dvosatne opće diskusije između predavača i drugih sudionika, uključujući diskutante iz cijele regije.

U ovom tematu smo se odlučili objaviti tekstove koji, nadamo se, produbljuju i komplementiraju argumente iznesene u sklopu tih predavanja i pratećih diskusija. Temat otvara duži tekst „Ekstremno desni društveni pokreti kao problem za kapital“ Neila Davidsona. Tekst je izvorno objavljen kao osmo poglavlje Davidsonove knjige Nation-States: Cosciousness and Competition iz 2016. godine, a temelji se na nizu ranijih članaka. Prijevod objavljujemo u integralnom obliku, uz ljubaznu suglasnost autora. Rekapitulirajući ukratko neke ranije i klasične konceptualizacije fašizma i ekstremno desnih režima, Davidson kritizira da im se u lijevoj teoriji često previše samorazumljivo pripisuje funkcionalnu ulogu u odnosu na potrebe kapitala. To često ide ruku pod ruku s instrumentalističkim teorijama u kojima ekstremno desni pokreti predstavljaju prije svega – ili čak isključivo – oruđe u rukama vladajućih klasa. Nerijetko, takvim pokretima se onda osporava i autentična društvena baza u nižim, subalternim ili „narodnim“ klasama (u smislu engleskog popular classes). Davidson navodi da to u velikoj mjeri proizlazi iz sklonosti ljevice da društvene pokrete i političku aktivaciju subalternih klasa drži autentičnima samo ako se artikuliraju uz lijeve projekte. Priznati ekstremno desnim društvenim pokretima status autentičnih društvenih pokreta predstavlja teorijski i politički izazov za ljevicu jer komplicira centralnu materijalističku tezu o vezi političke mobilizacije s materijalnim i klasnim interesima. Ako se uvijek već pretpostavlja instrumentalna funkcionalnost ekstremno desnih društvenih pokreta za kapital i status quo, dijelovi subalternih klasa koji su aktivni u ekstremno desnim pokretima djelovali bi de facto protiv vlastitih materijalnih i klasnih interesa. To bi dovodilo u pitanje marksističku tezu o centralnosti materijalnih i klasnih interesa za razumijevanje političke mobilizacije društvenih aktera.
Davidson analizira nekoliko historijskih primjera aktivne participacije dijelova subalternih klasa na strani reakcionarnih organizacija i režima koji opovrgavaju takve shematizme. Umjesto pretpostavke o inherentnoj iracionalnosti mobilizacije subalternih na strani snaga koje objektivno ne korespondiraju s njihovim klasnim i materijalnim interesima ili su im čak direktno oprečne, njegova analiza pokazuje da u određenim historijskim i društvenim okolnostima aktivno svrstavanje uz ekstremno desne ili reakcionarne pokrete i režime za frakcije subalternih klasa može imati određenu racionalnu osnovu (ili je ti akteri barem takvom mogu percipirati).

[...]

Tekst Marija Candeiasa donosi iscrpnu teorijsku analizu konteksta i interpretaciju uzroka uspona AfD-a u Njemačkoj. Candeiasova centralna teza je da su desetljeća neoliberalizma proizvele „poopćenu kulturu nesigurnosti“ kao određujuću životnu realnost za pripadnike subalternih klasa. Fleksibilizacija i prekarizacija, smanjenje opsega socijalnih davanja i percipirano povlačenje države guraju mnoge prema rubu ekonomske i društvene margine ili preko njega, u egzistenciju obilježenu kroničnom neizvjesnošću i poniženjem. Poopćena kultura nesigurnosti ne pogađa samo nekvalificirane ili slabo kvalificirane radnike, nego i mnoge kvalificirane radnike ali i pripadnike srednjih klasa, kojima unatoč rastućem radnom opterećenju prijeti (percipirani ili realni) socijalni pad, ili barem društveni uspon za njih postaje sve manje realna perspektiva. Prijetnja društvenog pada i zaoštrena horizontalna konkurencija za radna mjesta, ekonomske i statusne resurse i smanjena državna izdvajanja za socijalnu infrastrukturu pogoduju tendencijama desolidarizacije i rastu animoziteta prema onima koje se percipira kao „nezaslužne“ ili manje zaslužne konkurente za sve oskudnije resurse, a to su često stranci, manjine, socijalno slabiji i migranti. Zahtjevi manjina poput LGBT zajednice za većom vidljivošću i društvenom ravnopravnošću, percipirani porast političke korektnosti i sve veći značaj feminizma u javnom diskursu u tom kontekstu posebno za muškarce tradicionalnih identiteta mogu poprimiti dimenziju percipiranog napada na njihove identitete, što ekonomskoj i socijalnoj nesigurnosti dodaje i identitetsku. Posljedica je da politički sustav i etablirane stranke u očima mnogih gube na legitimnosti, jer se više ne percipiraju kao zastupnici interesa širokih slojeva ili tihe „radišne“ većine. To stvara percipirani vakuum reprezentacije u koji mogu stupiti desno-populistički i otvoreno ksenofobni i rasistički akteri poput AfD-a.

[...]

Treći tekst u tematu je „EU, nejednak razvoj i nacionalistički backlash“ Liz Fekete. I Fekete vidi vezu između neoliberalizma i uspona radikalne desnice, ali ističe da bi bilo preuranjeno donositi sudove o tome hoće li se snaženje i rekonfiguracija radikalne desnice i nacionalistička radikalizacija dijela desnog mainstreama koja je u mnogim dijelovima Europe prati u konačnici ispostaviti kao stvaran izazov za neoliberalizam, ili će se ipak ispostaviti kao pokušaj „unutarnjeg nadilaženja poteškoća“ i stabilizacije u kontekstu kriznih procesa i političkog i društvenog gubitka legitimacije. Evidentno je međutim da se „nacionalizam i neoliberalizam već kombiniraju na načine koji upućuju na to da će, barem kratkoročno, centar političke kulture u mnogim članicama EU skrenuti u manje liberalnom smjeru“. Fekete pritom naglašava da se o „nacionalizmu, rasizmu i desnici mora […] raspravljati u kontekstu nejednakog razvoja unutar EU te odnosa jezgra-periferija koji se učvrstio unutar eurozone, u kojoj je Njemačka bez sumnje hegemonijska. Rasprava o razlikama i sličnostima između rješenja koja nude nacionalisti, bilo na istoku, sjeveru, jugu, ili zapadu Europe, baca svjetlo na njezin politički smjer, kao i na vrstu državne moći koja se u različitim regijama pomalja.“

U skladu s tim, tekst daje analizu specifičnosti uspona i zaoštravanja nacionalizma u različitim dijelovima EU. Fekete pritom naglašava učinke uspona radikalne desnice na politiku vlada koje često nominalno ne pripadaju spektru ekstremne desnice i analizira na koje socijalne, ekonomske i političke okolnosti i poteškoće ti pomaci udesno u politici različitih zemalja EU odgovaraju.

Za postkomunističke zemlje istoka Europe Fekete kao važan faktor identificira da su neoliberalne tržišne reforme nametnute u ime demokratizacije. Ta identifikacija tranzicijskih ishoda s demokratizacijom omogućilo je autoritarnoj desnici da iskoristi i usmjerava pobunu protiv socijalnih učinaka tranzicije u autoritarne, antidemokratske oblike. U zemljama poput Poljske i Mađarske to je rezultiralo autoritarnim desnim vladama i rehabilitacijom cijelog niza ideologema iz historijske riznice ekstremne desnice. Gubitak uvjerljivosti neoliberalnih obećanja rezultirao je povlačenjem u nacionalizam koji govori jezikom odbacivanja multikulturalizma i imigracije, naglašeno etničke koncepcije nacije i nacionalne države, zaziva disciplinske i kohezivne učinke religije, ali je obojan i socijaldarvinizmom, prezirom i agresijom prema socijalno slabima i antiromskim i antimigrantskim rasizmom.
[…]