Od raspada Jugoslavije, Hrvatska sprovodi politiku ekonomske liberalizacije prema spoljašnjim zahtevima, a period transformacije u kojem su se ispunjavali zahtevi za članstvo u EU se odvijao pod okriljem međunarodnih finansijskih institucija. Hrvatska je početkom 1990-ih predstavila antiinflacioni program stabilizacije i započela proces ekonomskog restrukturiranja uvođenjem precenjenog deviznog kursa za nemačku marku (kasnije za evro). Kako je hrvatska industrija zavisila od izvoznog tržišta i kako je režim precenjenog deviznog kursa pogodovao uvozu, to je imalo poražavajući učinak na industrijsku proizvodnju koja više nije bila konkurentna niti na unutrašnjem, niti na spoljašnjem planu. Kao i u slučaju gotovo svih postsocijalističkih država srednje i istočne Evrope, Hrvatska je iskusila ozbiljnu tranzicijsku krizu koja je rezultirala visokom nezaposlenošću. Ovi procesi su štetno uticali na fiskalne kapacitete i, samim tim, na socijalnu državu. Rešavanju problema i pritisaka se uglavnom pristupalo na tri načina: 1) zaduživanjem i uvećanjem javnog duga; 2) «političkim» i neselektivnim pružanjem usluga i prava kroz «klijentelističke» mreže; i 3) komodifikacijom javnih usluga. Ti procesi su u konačnici rezultirali nižim kvalitetom i sve manjom dostupnošću usluga. Dok su se velike reforme sprovodile u bankarskom, pravnom i političkom sistemu, transformacija javnog sektora i javnih službi je bila postupna. Kako je Jugoslavija razvila dalekosežan i razrađen sistem socijalne sigurnosti, njegov produžetak je u početnom periodu transformacije bio «socijalni jastuk za uljuljkivanje». Većina bivših socijalističkih država je reforme socijalnih politika sprovela krajem 1990-ih.