Neke knjige predstavljaju nov dokazni materijal; druge iznose argumente koji čitaoca nukaju da stare probleme sagleda u novom svjetlu” (Skocpol xi). Dobre knjige rijetko miješaju i jedno i drugo, i to iz valjanog razloga: zadatak je prevelik za darovitost i energiju (vrijeme, novac) jednog čovjeka, i dovodi do više ili manje očiglednih propusta i pojednostavljenja, pa čak i čistih grešaka. Međutim, u ovoj sam knjizi bio prisiljen objediniti relevantne i dostupne dokaze s pokušajem da sagledam vrlo važan ali rijetko promišljan problem SFR Jugoslavije kao povijesne i dijalektičke, naime proturječne i ne unaprijed zadane, putanje. U vrijeme razmahane preuzetne samodopadnosti vladara i njihovih ideologa, dijalektika prepoznaje sjeme vjerojatne promjene i mogućeg  preokreta.

Jer pisao sam u doba nadmoćnog, olovnog i zagušljivog, kontrarevolucionarnog pokrova. Ideološki, on nameće obezvređenje cijele povijesti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – kako ću kratkoće radi zvati društvo iz 1945.-1989. (dalje SFRJ) − ne samo kao loše odrađenog posla, što bi bila

Razumna (premda ne dijalektička) ekstrapolacija gledano unazad s njenog kraja, nego čak i kao od samog početka pogrešno zamišljenog ili čak opasnog pothvata. A ipak, kada razmišljam o projektu emancipirane Jugoslavije, sjećam se stiha pjesnika Attilija Bertoluccija «odsutnost, silnija prisutnost» (u Sirio) i talijanske poslovice «Kad se stablo sruši, nema više hlada»: izloženi smo punoj silini pustošnog kapitalističkog isušivanja. Pretpostavka ove knjige stoga je dvostruka: prvo, da je kritički pregled značajnih vidova SFRJ hitno potreban; kako je to rekao Benjamin, pišem knjige koje bih volio čitati ali ih ne mogu naći. Drugo, da je kritički utopijski horizont ispravan način da se prosudi otuđenje i razotuđenje (konkretna utopija i konkretna distopija − a o objema pišem već više od 50 godina).

[…]

Knjiga se bavi onime što su po meni sudbinski vidovi SFRJ. Za razliku od današnje ideološke hegemonije, nacionalizmi to za mene dugo nisu bili, a kada su to postali, bilo je to zbog klasnih nužnosti; ova se knjiga ne bavi nacionalnim sukobima. A ne bavi se ni vanjskim odnosima SFRJ i Titovim drugim velikim otkrićem, Pokretom nesvrstanih. Niti, s druge strane, snažnim pritiscima kojima je SFRJ bila izložena, naročito od strane SSSR-a.

[…]

Eseji u ovoj knjizi identificiraju glavnu proturječnost jugoslavenskog društvenog života kao života između revolucionarnog razotuđenja čovječanstva i nastavka ili čak ponovnog rođenja otuđenja, u lancu kojega je središnja karika tek propupala − te od 1970-ih zatvorena i statična – oligarhija na vlasti.

[…]

Ova knjiga jest i nije zbirka eseja. Devet su njenih tekstova, naravno, eseji u smislu BrechtovihVersuche, pokušaji koji se odvažuju na spoznajno istraživanje − što je također i Montaigneov i Baconov smisao. Ti su dijelovi pisani i uglavnom objavljivani posebno. No od početka su zamišljeni

Kao kumulativne i samo relativno nezavisne sonde koje ispituju isto područje: nadalje, ocrtavaju autorov put od izrazito fragmentarnog znanja do – još provizorne − teorije. Vektor želje i osupnutosti, užitka i zgroženosti, ostao je, vjerujem, stalan, a ipak je horizont prema kojemu pokazuje postajao sve jasniji, a lokus društva koje se okreće od konkretne utopije prema konkretnoj distopiji bogatiji i, nadam se, precizniji (…).

Odlomci iz uvoda «Čemu ovo i ovako?», str. 18-25.