Bez ikakve dvojbe, u kolektivnoj memoriji jugoslovenskog radničkog i antifašističkog pokreta Husinska buna zauzima počasno mjesto.

To je bila buna protiv frapantne socijalne nepravde u tek uspostavljenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bila buna protiv državno-policijskog nasilja, protiv političke elite koja je represijom nastojala ugušiti sve oblike radničkog organizovanja, a koja je netom osnovanu Komunističku partiju zabranila jer se uplašila radničke klase okupljene u revolucionarnu organizaciju.

Uprkos svim opisanim preprekama i ucjenjivačkim praksama kraljevskog režima, husinski rudari sačuvali su ono najbitnije – međusobnu proletersku solidarnost, koja je svakako bila preduvjet za samu borbu tokom jedno-sedmičnog štrajka od 21. do 28. decembra 1920. godine, u periodu kada su vlasti progonile husinske rudare i kažnjavale organizatore otpora, prije svega Juru Keroševića, čija je smrtna kazna upravo zbog jugoslovenske i međunarodne radničke solidarnosti preinačena u dvadesetogodišnju robiju.

Husinski rudari su se i za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe istakli kao prvorazredni borci; pružali su otpor fašističkim osvajačima jednako kao i domaćim kolaboracionistima. Bili su vođeni proleterskim internacionalizmom i željom za solidarnim društvenim
praksama, za demokratizacijom svih sfera života, pa i ekonomije. Napori i stradanje husinskih rudara za vrijeme NOB-a ovjekovječeni su u pjesmi «Konjuh planinom». Husinska buna i husinski rudari su, dakle, ostavili tragove u borbi za radnička prava kao i u antifašističkoj borbi. Stoga je više nego prikladno da tuzlanski ured Rosa-Luxemburg-Stiftung-a svoju istraživačko-aktivističku seriju publikacija Buna započne upravo Husinskom bunom – ne toliko zbog historijskog prisjećanja na događaj koliko zbog pokušaja da se sagledaju tadašnje prakse solidarnog organizovanja, a s ciljem aktualizacije i primjene u današnjem vremenu.

Radnička klasa i radnički pokret doživjeli su – ne samo na prostoru bivše Jugoslavije – duboki poraz. U društvenom životu na kapitalističkoj periferiji, kakva je svakako Bosna i Hercegovina, solidarnost je postala rijetka roba. No, na primjeru husinskih rudara možemo iznova naučiti da bez solidarnosti nema društvenog napretka.

Tuzlanski ured Rosa-Luxemburg-Stiftunga u svom edukativnom radu nastoji oživjeti vrijednosti i politički horizont husinskih rudara.

Jer u solidarnosti je naša snaga.

Krunoslav Stojaković