«Arhitekt, dizajner, dekorater, tiskar, pjesnik, prozaik, zanatlija, prevoditelj, predavač, politički organizator i socijalist – sve su te uloge za njega bile nerazdvojne, kao što je u krajnjoj konsekvenci njegova učenja i umjetnost bila nerazvojna od života. […]

Za nas je u ovoj prilici najvažnije istaknuti Thompsonov zaključak kako je Morris bio 'prvi kreativni umjetnik visokog kalibra u čitavoj povijesti koji je svjesno i bez trunke kompromisa stao uz revolucionarnu radničku klasu'. Morris je, prigrlivši marksizam, uvidio da su bijeda i ružnoća svijeta koje je toliko mrzio neodvojive od društvenoga i ekonomskoga sistema u kojem nastaju, a da je regeneracija umjetnosti (i života) fundamentalno političko, a ne isključivo ni prvenstveno umjetničko pitanje. Unatoč tome, ili možda upravo stoga, Morris i njegovo djelo, u svim njegovim pojavnim oblicima, ostali su marginalna tema u okvirima proučavanja angažirane umjetnosti, kako se ona danas poima. No, namjera ove knjige nije lamentirati nad ovom nesretnom okolnosti, već udahnuti svjež život Morrisovu teoretiziranju 'nižih umjetnosti' i – prije svega – njegovu odvažnom konceptu rada. […]

Za marksizam se zainteresirao u svojim kasnim 40-ima, a za socijalizam se opredijelio na pragu 50-ih godina života. Tu smo povukli i demarkacijsku liniju u izboru tekstova uključenih u ovo izdanje. Naime, izbor koji imate pred sobom okuplja izabrane tekstove iz posljednjega desetljeća njegova života, kad je postao borbeni socijalist i zagovornik primijenjene umjetnosti. Okupljeni na jednom mjestu, ti tekstovi artikuliraju njegove ključne uvide na relaciji umjetnost–socijalizam, a koji bi se mogli sabrati u sljedeću dvočlanu formulu: umjetnost je osuđena na propast, ukoliko ne postane narodna umjetnost i – kao drugo – radnik mora biti umjetnik, a umjetnik radnik.» 

[iz Predgovora]