Završetkom Prvog svjetskog rata i raspadom Austrougarske 1918. godine, Kraljevina Srbija predvodila je političko ujedinjenje s Crnom Gorom i južnoslavenskim zemljama u sastavu nekadašnje Austrougarske – Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Vojvodine. Međutim, sukob je počeo praktički po formiranju nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, prvenstveno oko njezinog političkog ustroja. Formirane su brojne nepomirljive koncepcije, kao što su bile unitarističko-centralistička, separatistička, velikosrpska, ili velikohrvatska. Uoči prvih izbora, za Ustavotvornu skupštinu, 28. studenog 1920. godine, u Kraljevini SHS djelovalo je preko 40 političkih stranaka. Najutjecajnije od njih bile su velikosrpska centralistička Narodna radikalna stranka, centralističko-unitaristička Demokratska stranka, zatim federalistički orijentirana Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS), Slovenska ljudska stranka (SLS) i Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) su usvojile kompromisnu orijentaciju, oscilirajući između hegemonističko-centralističkog i federalističkog bloka. Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) jedina je od tada utjecajnijih stranaka lobirala protiv postojećeg ekonomsko-političkog uređenja, ugledajući se u svoj uzor, Rusku Sovjetsku Federativnu Socijalističku Republiku (od 1922. Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika).

KPJ je formirana na Prvom osnivačkom kongresu odnosno Kongresu ujedinjenja u Beogradu od 20. do 23. travnja 1919. godine, pod imenom Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Već u listopadu iste godine u Zagrebu je osnovano i omladinsko krilo stranke, Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). SKOJ je već do sredine lipnja 1920. imao 5.500 članova. Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunisti) (SRPJ(k) je u lipnju 1920. održala Drugi kongres u Vukovaru na kome je preimenovana u Komunističku partiju Jugoslavije. KPJ je tada imala preko 65.000 članova.Na izborima za Ustavotvornu skupštinu, SRPJ(k) je osvojila 59 mandata u Skupštini i time postala treća stranka u državi po broju izabranih zastupnika. Partija je dobila relativnu većinu odborničkih mjesta u 37 općina i mjesta širom Jugoslavije. Samo u Zagrebu osvojila je preko 7.000 glasova, gdje je njezin istaknuti član, Svetozar Delić, trebao preuzeti funkciju gradonačelnika. Međutim, pokrajinska vlada je ubrzo u Zagrebu i zatim u ostalim gradovima suspendirala načelnike i komunističke odbornike. Nakon izbornih rezultata za Ustavotvornu skupštinu, KPJ izašla je kao treća politička stranka po snazi u Kraljevini SHS. Velik utjecaj na popularnost komunista imala je, među ostalim, i konsolidacija sovjetske vlasti u Ruskoj Sovjetskoj Federativnoj Socijalističkoj Republici. Bilo je očigledno da će Crvena armija naposljetku ovladati cijelim njezinim prostorom. Revolucionarna plima u Europi se još uvijek nije stišavala te su vlasti Kraljevine SHS poduzele opresivne mjere u suzbijanju utjecaja KPJ. Režim je zakonski 30. prosinca 1920. godine zabranio legalno djelovanje KPJ objavom Obznane. Alija Alijagić, član Crvene pravde, ubio je 21. srpnja 1921. u Delnicama ministra unutarnjih poslova Milorada Draškovića, koji je u vrijeme donošenja Obznane bio ministar.

Nakon ovog događaja, s namjerom da se konačno obračuna s KPJ, režim je pokrenuo sudske procese protiv mnogih komunističkih prvaka, zatvarao njihove općinske uprave i slično. Donošenjem Zakona o zaštiti javne sigurnosti i poretka u državi 2. kolovoza 1921. zabranjena je svaka djelatnost povezana s komunizmom. Iako značajno oslabljena, KPJ se povukla u ilegalnu djelatnost sve do 1941. godine. Po zabrani legalne djelatnosti spala je na 6.000, a do 1924. na samo 1.000 članova. Tih su godina članovi KPJ nastojali djelovati preko legalnih organizacija poput Nezavisne radničke partije, sindikata i omladine, ali je policija uspješno gušila i ovu zakamufliranu djelatnost. Prve naznake dolaska Velike ekonomske krize i njezino izbijanje 1929., uvjerili su komuniste po cijelom svijetu da je stabilizacija kapitalizma samo privremena i da Svijetu predstoje nove krize, ratovi i revolucije. U tom je periodu i Kominterna pozvala komuniste, gdje god uvjeti dozvoljavaju, da organiziraju oružane ustanke. Tu je naredbu nastojala provesti i KPJ i SKOJ, međutim, ispostaviti će se da je cijena bila prevelika.

Ionako oslabljenu KPJ su u to vrijeme potresale frakcijske borbe. Do 1927. godine, u Zagrebu je bila oformljena jaka antifrakcijska grupa okupljena oko Đure Đakovića, Blagoja Parovića, Antuna Mavraka, Andriju Hebranga i Josipa Broza. Tada su tekle pripreme za održavanje Osme konferencije Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb u 1928. godini, za koju je bilo bitno tko će biti izabran u rukovodstvo. Naime, zagrebačka organizacija je bila jedna od četiri najjače gradske organizacije uz one u Beogradu, Nišu i Splitu te je bilo iznimno bitno tko će u njoj dominirati. Konferencija je održana u veljači 1928., u gostionici na Pantovčaku. Na njoj su delegati oštro kritizirali frakcijske borbe u vrhovima KPJ i odlučili uputiti pismo Kominterni, koja je svojim autoritetom trebala utjecati na nestanak frakcionaštva. Iste se godine Đuro Đaković primio posla oko stabiliziranja Partije po dolasku na funkciju organizacijskog sekretara CK KPJ na Četvrtom kongresu KPJ održanom u Dresdenu u studenom 1928. godine. Međutim, uslijed daljnjeg pogoršanja političke situacije u Kraljevini SHS, koje je kulminiralo atentatom na zastupnike HSS-a u zgradi Skupštine u Beogradu, kralj Aleksandar Karađorđević iskoristio je nastalu krizu da proglasi osobnu diktaturu. Dana 6. siječnja 1929. godine raspustio je Skupštinu i ukinuo Ustav. Stupanjem na scenu tzv. režima Šestojanuarske diktature, vlast je pojačala progone političkih protivnika i koristila sve brutalnije metode u suzbijanju njihovog djelovanja. Proglašenje diktature poklopilo se i s pozivima jugoslavenskih komunista o pružanju aktivnog otpora režimu, što je režimu samo dalo dodatnog povoda da pojača represiju. Tako je ubrzo i Đuro Đaković uhićen u Zagrebu da bi ga u travnju iste godine, zajedno s Nikolom Hećimovićem, sekretarom Crvene pomoći, policajci ubili na austrijsko-jugoslavenskoj granici pri tobožnjem pokušaju bijega.

Tih su godina u Zagrebu i njegovoj okolici stradali i mnogi rukovoditelji SKOJ-a. U Samoboru je policija 27. srpnja 1929. opkolila i u razmjeni vatre ubila Miju Oreškog, političkog sekretara CK SKOJ-a i njegovog brata Slavka, tehničkog sekretara CK SKOJ-a. S njima je bio i Janko Mišić, organizacijski sekretar CK SKOJ-a, član  koji se ubio posljednjim metkom da ne bi žandarmeriji pao živ u ruke. Već 31. srpnja iste godine, policajci su u zagrebačkoj policiji nakon tromjesečnog okrutnog mučenja ubili Paju Marganovića, sekretara CK SKOJ-a, prikazavši njegovu smrt kao samoubojstvo. Sljedeće godine, u Zagrebu je prilikom uhićenja policija ubila Josipa Kolumba, političkog sekretara CK SKOJ-a, a teško ranila Peru Popovića-Agu, organizacijskog sekretara CK SKOJ-a. Popović je nakon kraćeg mučenja na policiji preminuo, a njegova je smrt također prikazana kao samoubojstvo. Sljedeće, 1931. godine, prilikom uhićenja 15. listopada u Zagrebu su ubijeni Josip Debeljak, sekretar CK SKOJ-a i Josip Adamić, sekretar SKOJ-a za grad Zagreb. Dana 14. kolovoza te godine, u Zagrebu je od posljedica dugog robijanja  preminuo Zlatko Šnajder, sekretar CK SKOJ-a. Pred samu smrt je bio pušten na »uslovno liječenje«, ali nije dugo poživio.

Policija je, osim rukovodećih ljudi Komunističke partije, progonila i zatvarala i njezine članove. Samo tijekom 1929. godine, Janko Bedeković, ravnatelj zagrebačke policije, uspio je otkriti i uhititi oko 200 komunista i njihovih simpatizera. Brojni su uhićenici po početku Šestojanuarske diktature 1929. godine izvođeni pred Sud za zaštitu države u Beogradu u grupama ili pred delegirane Sudbene sudove u Zagrebu, Osijeku, Bjelovaru i ostalim mjestima. Tada je u Beogradu grupa oko Matije Žalca izvedena pred Sud i suđeno joj je od 16. do 20. lipnja 1930. zbog komunističke aktivnosti u Zagrebu, dr. Zvonimiru Tkalcu i  još devetnaestorici komunista suđeno je 17. lipnja 1930. godine. U Zagrebu je u travnju 1930. osuđena grupa komunista na čelu s dr. Šandorom Lövijem, optužena za komunističku aktivnost tijekom 1928. godine. Sam Lövi osuđen je na deset, a ostali na dvije do pet godina robije. Članovi te grupe bili su uhićivani sredinom 1929. godine. Još tridesetosmorici uhićenika povezanih sa Šandorom Lövijem suđeno je 14. lipnja 1930. u Zagrebu na duže kazne zatvora ili robije. Do kraja 1930., u Zagrebu je uhićeno još stotinu komunista. Uhićenja, progoni i ubojstva komunista nastavljena su i nakon 1931. godine, odnosno nakon Oktroiranog ustava, pa i nakon atentata na kralja Aleksandra 1934. odnosno sve do osovinske agresije i okupacije Jugoslavije 1941. godine.

Kratkim pregledom terora nad pripadnicima komunističkog pokreta prije i tijekom Šestojanuarske diktature može se uvidjeti da je situacija za komuniste koji su djelovali u Zagrebu, ali i općenito u Jugoslaviji, bila poprilično teška. Mnogi istaknuti članovi su bili uhićeni, osuđeni ili ubijeni, posebno zahvaljujući učinkovitosti represivnog aparata tadašnjeg načelnika zagrebačke policije, Janka Bedekovića. Kralj Aleksandar je 1931. godine nominalno poništio osobnu diktaturu stupanjem na snagu tzv. Oktroiranog ustava, ali je i dalje u praksi nastavio vladati apsolutistički. Progoni političkih neistomišljenika također su se nastavili istom žestinom.

[...]

Cijeli tekst preuzmite u prikačenom PDFu.

*Tekst je nastao u okviru istraživanja kojega je povodom 70. godišnjice oslobođenja Zagreba od fašizma – s ciljem povratka potisnutih političkih dimenzija antifašističke borbe – proizvela grupa povjesničara/ki, kustosa/ica i aktivista/ica, okupljena oko kustoskog kolektiva [BLOK] i Rosa Luxemburg Stiftunga za Jugoistočnu Europu. Kartografija otpora nastoji intervenirati kako u dominantni diskurs antikomunizma, demoniziranja partizanske borbe i narodnog otpora fašizmu, tako i u liberalno-kulturalistički diskurs, koji prešućuje neodvojivost NOB-a od socijalističke revolucije.